Godine 1942., voljeni pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov napisao je kratku priču “The Runaround”. U njemu su znanstvenici zbunjeni bizarnim ponašanjem robota po imenu Speedy, koji ne može izvršiti zadatak, iako mora poslušati ljude, jer zadatak uključuje opasnost za robota. Umjesto da može slijediti naredbe, Speedy pjeva dijelove opereta Gilberta i Sullivana i juri se u krug. Ova komična priča uvodi tri zakona robotike, pravila koja obično pamte ljubitelji znanstvene fantastike, a poznata su sve većem broju znanstvenika.
Tri zakona robotike postala su odskočna daska za Asimova da istraži sve situacije u kojima su zakoni proturječni ili neispravni. Njegovih prvih nekoliko priča o “robotu” postalo je nekoliko, a kasnije su objavljene u obliku knjige u romanu Ja, Robot. Ono što je jasno kroz Asimov rad jest da, iako su tri zakona robotike trebala zaštititi robote s relativnom inteligencijom i zaštititi njihove ljudske korisnike, bilo je rupa i problema.
Bilo bi lako usporediti tri zakona robotike s Hipokratovom zakletvom, budući da postoje sličnosti. Dolje navedeni zakoni citirani su iz “The Runaround”.
Robot ne smije ozlijediti čovjeka ili nečinjenjem dopustiti čovjeku da naudi.
Robot se mora pokoravati naredbama koje mu daju ljudska bića osim ako bi takve naredbe bile u suprotnosti s Prvim zakonom.
Robot mora štititi svoje postojanje sve dok takva zaštita nije u suprotnosti s Prvim ili Drugim zakonom.
U Speedyjevom slučaju, njegov nalog za prikupljanje selena poništen je činjenicom da ga to dovodi u ozbiljnu opasnost. Pokušava zaštititi vlastitu egzistenciju, ali također pokušava poslušati naredbe. Ovaj rezultat je čudno ponašanje i vrlo komična priča.
Kroz kratke priče u Ja, robot i Asimovljevim narednim romanima Čelične pećine, Golo sunce, Roboti zore i Roboti i carstvo, Asimov nastavlja istraživati inherentne sukobe u poštivanju sva tri zakona i dodaje dodatni zakon, Zeroth zakon, koji navodi da roboti ne mogu naštetiti čovječanstvu ili nedjelovanjem dopustiti čovječanstvu da nanese štetu.
Neki bi se ljudi mogli zapitati zašto bi kratke priče napisane još 1940-ih imale ikakvu važnost u današnje vrijeme. Kao i mnogi pisci znanstvene fantastike, Asimov je sanjao ono što će ljudi kasnije otkriti. Kako sada imamo “pametne” robote i strojeve različitih tipova, u znanstvenoj zajednici postoji ozbiljna rasprava o zakonima potrebnim za zaštitu ovih skupih strojeva, i što je još važnije, za zaštitu ljudi od njih. Provedba tri zakona robotike nije jednostavna, a teorije o praktičnim primjenama zakona za robote, temeljene na Asimovljevom romanu, predmet su velike rasprave.
Ono što se, naravno, mora prisjetiti je da nam Asimov postavlja probleme koji proizlaze iz tri zakona robotike, a rijetko potpuni skup zaključaka o tome kako se suprotstaviti inherentnim nedosljednostima u zakonima. Oni su ipak odskočna daska za sve koji danas istražuju ili stvaraju robote, a zakoni bi mogli biti vrijedni poznavanja dok nastavljamo napredovati u polju robotike.