Sve je dobro što dobro završava je komedija koju je napisao William Shakespeare ranih 1600-ih. Nadahnut je, kao i mnoge Shakespeareove drame, narodnom pričom koja je zabilježena u starijim književnim djelima. Sve je dobro što dobro završava opisan je kao jedna od “problematičnih drama” koje je napisao u tom razdoblju. To je zato što je Shakespeareov pristup priči bio nekonvencionalan za komedije tog vremena. Brojne generacije glumaca i književnih kritičara otada su ponudile vlastita tumačenja onoga što je Shakespeare namjeravao.
Iako točan datum nije poznat, Shakespeareovi znanstvenici vjeruju da je Sve dobro što dobro završava napisano između 1601. i 1605. Do tada je već desetljeće bio aktivan u londonskom kazalištu, pišući povijesne drame i komedije. Njegov vjerojatni izvor za priču bila je Palace of Pleasure Williama Paintera, suvremena knjiga koja nudi prijevode europskih književnih djela na engleski. U ovom slučaju, to je bila priča koju je prenio talijanski pisac Giovanni Boccaccio u klasiku Dekameron iz 14. stoljeća. Boccacciov izvor je, pak, vjerojatno bila uobičajena narodna priča u srednjovjekovnoj Europi.
U predstavi se junakinja Helen u zamršenim okolnostima uspijeva udati za plemenitog Bertrama. Bertram bježi iz zemlje radije nego slijedi kraljevsku naredbu da oženi Helen, koju ne voli osobito. Helen ga slijedi i prevari ga da je oplodi, navodeći ga da nevoljko pristane na brak u posljednjim trenucima predstave. Ovo nije tipičan pristup romantičnoj komediji, ni tada ni sada. Moralno dvosmislen teritorij Shakespeareovih djela kao što je Sve dobro što dobro završava navelo je književnog kritičara iz 19. stoljeća FS Boasa da skova pojam “problematične predstave”.
Problematične predstave uključuju Mjeru za mjeru i Troila i Kresidu kao i Sve dobro što dobro završava. Svi su napisani između 1600. i 1605., u istom razdoblju u kojem je nastalo Shakespeareovo remek-djelo, Hamlet. Moguće je da te predstave predstavljaju Bardovo nezadovoljstvo jednostavnim komičnim tropovima njegova vremena. Dodavajući mračnije i složenije radnje i motivaciju svojim likovima, povećao je literarne kvalitete koje stoljećima kasnije održavaju njegove drame živima za publiku. Ova književna složenost bila je prisutna i u predstavama koje je kasnije stvorio, uključujući Kralja Leara, Macbetha i Oluju.
To, međutim, glumcima ne čini ništa lakšim za interpretaciju Sve je dobro što se dobro završava. Bertramov je lik gotovo do kraja predstave nesimpatičan, a Helenine metode da ga osvoji moralno su upitne. Kako nisu sačuvani zapisi o ranim izvedbama predstave, na kasnijim je generacijama glumaca palo da pronađu simpatične načine za portretiranje likova. To su postigli dodavanjem suptilnih emocionalnih razina naivnosti ili ljubavne zbunjenosti, ili jednostavno kroz fizički šarm. Shakespeareovo dvosmisleno gledanje na priču može se proširiti i na njezin naslov, koji tvrdi da je u komediji sretan ishod sve što je stvarno važno.