Izraz “aktivnosti svakodnevnog života” ili ADLs koristi se u odnosu na one osobe koje su starije, ozlijeđene ili onesposobljene, mentalno bolesne, kronično bolesne ili koje na neki drugi način potencijalno ne mogu brinuti o sebi. Aktivnosti svakodnevnog života uključuju stvari kao što su hranjenje, kupanje, prakticiranje osobne higijene i sposobnost kretanja po domu, da spomenemo samo neke. Radni terapeut može ocijeniti pojedinca kako bi utvrdio je li on ili ona sposoban obavljati te aktivnosti, ili mu je potrebna radna terapija ili pomoć u životu.
Prije svega, aktivnosti svakodnevnog života uključuju sve aktivnosti koje se moraju obavljati na dnevnoj bazi. To uključuje mogućnost da ujutro ustanete iz kreveta bez pomoći, skinete se i umijete, obučete se za dan, jedete hranu tijekom dana i barem odete do stolice da sjednete. Osim toga, uključuje sposobnost kontrole vlastitih bioloških tjelesnih funkcija. To su najosnovnije aktivnosti svakodnevnog života, ali i najvažnije, a posao radnog terapeuta je utvrditi jesu li te aktivnosti moguće na temelju raznih medicinskih čimbenika.
Ostale aktivnosti svakodnevnog života koje nisu potrebne za fizički preživljavanje, ali su nužne za samostalan život, uključuju mogućnost odlaska u kupovinu namirnica i pripremanja obroka, pospremanja po kući, uzimanja lijekova prema rasporedu, upravljanja novcem i mogućnost korištenja telefona za pozivanje pomoći ako je potrebno. Ovo su samo neke od aktivnosti svakodnevnog života koje određuju hoće li netko ostati sam ili će se odlučiti za život u ustanovi za pomoć pri stanovanju, gdje će se pripremati obroci, obavljati kućanski poslovi, a pomoć je dostupna na licu mjesta. Mnogi ljudi često smatraju da je ustanova za potpomognuto stanovanje prihvatljiv i siguran kompromis, umjesto da živite sami u odnosu na boravak u staračkom domu.
Mnogi ljudi jednostavno rade s radnim terapeutom kako bi povratili sposobnost samostalnog života, primjerice nakon ozljede ili bolesti kao što je moždani udar. Radni terapeut može kontinuirano procjenjivati pacijenta kako bi utvrdio je li siguran za njega ili nju samostalan život ili bi ga trebao smjestiti u ustanovu za pomoć pri stanovanju, bilo kratkoročno ili dugoročno. Pacijenti koji nisu u mogućnosti obavljati većinu ili sve osnovne aktivnosti svakodnevnog života možda će morati biti smješteni u starački dom, radi temeljitije, specijalizirane skrbi.