Žanr tragedije jedna je od najstarijih književnih struktura. Riječ “tragedija” ovdje se ne koristi u svom uobičajenom smislu katastrofe u stvarnom svijetu koja donosi bijedu ili gubitak života, već radije drame, koje se često vrte oko lika koji je doveden u osobnu propast i uništenje, često kroz svoje vlastitim postupcima ili propustima. Žanr su uspostavili starogrčki dramatičari i filozofi tijekom stvaranja scenske drame, a kasniji pisci poput Shakespearea stvarali su remek djela koristeći karakteristične karakteristike tragedije.
Scensku dramu stvorili su stari Grci tijekom javnih festivala prije više od 2,500 godina. Riječ “tragedija” znači “koza pjesma” i odnosi se na koze koje su korištene kao nagrade ili žrtve tijekom ovih festivala. U to vrijeme postojala su samo dva žanra drame – komedija ili tragedija – koja su inspirirala komediju i tragedijske maske koje još uvijek simboliziraju dramu u moderno doba. Rani grčki majstori tragedije uključivali su Sofokla, Euripida i Eshila.
Aristotel je napisao ranu analizu žanra tragedije u svojoj knjizi Poetika u trećem stoljeću prije Krista. Prema Aristotelu, tragedija se uvijek usredotočuje na osobu visokog ranga, poput plemića ili kralja. Tijekom predstave ta se osoba suočava s gubitkom statusa, voljenih, pa čak i života, obično kao rezultat osobnih slabosti ili propusta. Često je taj neuspjeh oholost, napuhani osjećaj vlastite važnosti i nepogrešivosti. Aristotel je vjerovao da takve tragedije pružaju pozitivne emocionalne i moralne učinke na publiku, proces koji je nazvao katarzom.
Kasniji dramatičari dodali su nove karakteristike žanru. U Shakespeareovim tragedijama protagonisti su mogli biti obični ljudi, poput Romea i Julije, a do njihovih tragičnih krajeva često su dolazile okolnosti, a ne osobne greške. Prisutna je bila i jaka moralna podvala. Tragedija je zadesila likove koji su počinili velike nepravde, poput Bruta iz Julija Cezara ili Macbetha, koji su obojica ubili nacionalne vođe. Shakespeareov Hamlet ispunjava sve klasične karakteristike: on je dobro rođeni junak čija potraga za osvetom kralju, čak i ako je opravdana, donosi tragičan kraj.
Neke karakteristike žanra tragedije promijenile su se u moderno doba. Dramaturg Arthur Miller napisao je dvije najveće scenske tragedije 20. stoljeća, Smrt prodavača i Crucible. U rukama Millera i drugih suvremenih pisaca, tragedija često sadrži suptilne komentare o promašajima društva, a ne ili kao dodatak slabostima središnjih likova. Mnogi moderni pisci prilagodili su Shakespeareove bezvremenske tragedije svojim vlastitim svrhama. Redatelj Akira Kurosawa, na primjer, premjestio je Shakespeareovog Kralja Leara u doba japanskih samuraja za svoj film Ran iz 1985. godine, dodajući tragičnoj priči epske bitke.