Margina društva odnosi se na filozofsku, a ne na fizičku lokaciju. U suštini oni koji se smatraju marginama društva su oni ljudi koji žive izvan društveno prihvaćenih normi. To može uključivati siromašne, ljude u kaznenom sustavu, beskućnike, neizlječivo mentalno bolesne ili određene rasne skupine. Potonje se možda ne događa redovito u SAD-u, ali u drugim zemljama se određene skupine mogu smatrati izvan ili na rubu društva.
U SAD-u, oni koji sudjeluju u demokraciji i imaju koristi od demokracije obično su “unutar” margine, a ne izvan nje. Iako bi bilo idealno da demokracija služi svim ljudima, ona nastoji najbolje služiti ljudima koji dobro funkcioniraju u društvu, koji se mogu pridržavati njegovih pravila, raditi i plaćati poreze te imaju stabilan stan. Ne djeluje tako dobro za one koji su na marginama društva, na vanjskoj rubu, jer takvi ljudi mogu imati mali utjecaj u demokratskom sustavu, bilo zbog siromaštva, diskriminacije, obrazovanja ili samozadovoljstva.
Na primjer, ako beskućnike proglasimo marginaliziranima, u suštini tvrdimo da su oni izvan našeg društva. To je uglavnom istinita izjava. Nadalje, stanje beskućnika često otežava glasovanje jer ne mogu uvijek dati poštansku adresu kako bi se registrirali.
To može stvoriti problem s demokratskog stajališta, jer se beskućnik možda neće ni registrirati za glasovanje i izgubiti na glasovanju o ključnim pitanjima koja bi mogla utjecati na njega ili nju. Ako je prijedlog zakona o beskućnicima na javnom glasovanju, a beskućnici se ne odluče za glasovanje ili se ne mogu registrirati za glasovanje, ostaju izvan društva, a ne sudionici u njemu. Budući da pripadaju rubovima društva, ne može se reći da istinski imaju pravo glasa o tome kako se njima upravlja ili kako im se pomaže.
Drugi primjer bi se mogao odnositi na nekoga tko je nepismen. Osoba koja je nepismena živi na margini društva jer osnovne stvari poput glasanja mogu biti teške ili izgledati nemoguće. Nepismena osoba također može imati problema s ispunjavanjem poreznih obrazaca, ispunjavanjem molbi za posao, te stoga bez pomoći može postati izopćenik. Iako postoji mnogo programa i odredbi u zakonu za pružanje pomoći nepismenim u vezi s glasovanjem ili plaćanjem poreza, iskorištavanje toga može biti neugodno.
Dok neki ljudi spadaju na margine društva zbog izbora, nekontroliranih okolnosti ili invaliditeta, određene skupine u SAD-u, poput milicija bijelaca suprematizma, žive na marginama društva po izboru. Oni ne prihvaćaju društvene norme prihvaćene od strane mainstream javnosti i mogu smatrati da druge rasne skupine kontroliraju političku moć u američkoj vladi, ili mogu zagovarati teorije zavjere koje bi život u mainstreamu prilično otežale. Mnogi se pripremaju za nasilni sukob s vladom i vide vladu i većinu njezinih ljudi kao neprijatelje.
Neki ljudi mogu odbaciti društvo, u bilo kojoj zemlji. Osim toga, neki ljudi imaju relativnu slobodu da odbace društvo. Bogata osoba koja je psihički nestabilna često je ostavljena da nastavi svojim putem pod uvjetom da ne krši zakone. Takve ljude nazivamo ekscentricima. S druge strane, psihički bolesnici bez bogatstva imaju malo izbora i općenito se smatraju izopćenicima, problemima ili neprikladnima. Takvi ljudi imaju čak marginalni status od bogatih ekscentrika jer ne postoji način da se takvi ljudi uklope u definiciju, na primjer, američkog društva.