Opcije za upravljanje psihomotornom agitacijom mogu uključivati lijekove, savjetovanje, terapiju i korištenje ograničenja u ekstremnim slučajevima. Pacijenti s ovim simptomom osjećaju nemir i nenamjerne pokrete poput vrpoljenja, tapkanja i stiskanja prstiju. Može se pojaviti kod nekih osoba s mentalnim bolestima, kao i kod pacijenata s kognitivnim oštećenjima ili ozljedama mozga, a ponekad izlaže pacijente riziku od padova i ozljeda. Liječenje može započeti konzervativno kako bi se vidjelo je li moguće stabilizirati pacijenta na ovaj način prije nego što postane agresivniji.
Jedan od mogućih tretmana su lijekovi koji smanjuju tjeskobu i pružaju neki sedativni učinak. U tu se svrhu može koristiti niz lijekova, obično počevši od male doze kako bi se osigurala najveća korist uz najmanji rizik od nuspojava. Pacijenti će možda lakše izvršavati zadatke kada nisu nemirni zbog psihomotorne agitacije, osobito ako im simptom ometa finu motoriku.
Neki pacijenti imaju koristi od savjetovanja i druženja; osobe s demencijom, na primjer, mogu doživjeti psihomotornu agitaciju jer su nervozne i prestrašene. Sjedenje s pacijentom, provjera očitih razloga za uznemirenost poput žeđi i razgovor mogu riješiti simptom. Psihički bolesni pacijenti također mogu surađivati sa savjetnikom na identificiranju situacija u kojima stres uzrokuje da počnu razvijati tjeskobne pokrete poput tempanja. To im može pomoći da učinkovitije kontroliraju svoju agitaciju.
U nekim slučajevima psihomotorne agitacije može se razmotriti fizikalna terapija, iako nije uvijek učinkovita. Koncentracija na zadatke s fizioterapeutom može pomoći u ublažavanju stresa i tjeskobe, kao i pomoći pacijentu u kontroli kretanja. Neki pacijenti koriste jogu, tai chi, ples ili druge discipline kretanja kako bi radili na psihomotornoj agitaciji iz holističke perspektive kako bi riješili svoj nemir.
U ekstremnim slučajevima mogu biti potrebna ograničenja, osobito noću. Pacijente koji predstavljaju rizik za sebe ili druge možda će trebati privremeno vezati radi zaštite. Ovo nije učinkovito dugoročno rješenje, ali može pružiti privremenu mjeru za kontrolu psihomotorne agitacije dok se ne utvrdi bolji tretman. Pacijentu bi, na primjer, mogla biti potrebna prilagodba doze lijeka za smirenje.
Ovi se simptomi mogu razviti i kao reakcija na lijekove. Bolesnici bez prethodne anamneze psihomotorne agitacije mogli bi se pažljivo pregledati kako bi se utvrdilo imaju li reakciju na lijekove, u kojem slučaju su trebali isprobati drugi lijek. Zamjena lijekova ili promjena doziranja i rasporeda mogli bi riješiti problem.