Procjenjuje se da je hiperaktivni poremećaj deficita pažnje (ADHD) popraćen ili komorbiditet s drugim mentalnim zdravstvenim ili neurološkim poremećajima u oko 60 do 80 posto svih slučajeva ADHD-a. ADHD komorbiditeti uključuju emocionalne probleme kao što su depresija i anksioznost, neurološke poremećaje kao što je Tourettesov sindrom, kao i poteškoće u učenju, pa čak i enurezu, poznatiju kao mokrenje u krevet. U mnogim slučajevima, ADHD komorbiditeti mogu predstavljati izazove za stručnjake za mentalno zdravlje, budući da neki lijekovi za ADHD ili protokoli liječenja mogu biti kontraindicirani u liječenju komorbidnih stanja. Drugi čimbenik koji treba uzeti u obzir u liječenju je da neki komorbiditeti ADHD-a mogu biti uzrokovani društvenim stresom života s ADHD-om.
U djece, uobičajeni komorbiditeti s ADHD-om uključuju različite probleme u ponašanju, koji se mogu dijagnosticirati kao poremećaj ponašanja ili oporbeni prkosni poremećaj, iako ponašanja mogu biti više manifestacija djetetove hiperaktivnosti nego bilo što drugo. Depresija i anksioznost su druga uobičajena komorbidna stanja koja mogu biti rezultat društvene izolacije ili poteškoća u odnosima s roditeljima, učiteljima i autoritetima. Kronično mokrenje u krevet, uobičajeni komorbiditet ADHD-a, može biti rezultat ove tjeskobe i stresa. Još je izazovnije pitanje netočnih dijagnoza i mogućnosti nanošenja veće štete neodgovarajućim liječenjem. Na primjer, neki simptomi ADHD-a, uključujući nepažnju i razdražljivost, također mogu biti simptomi autizma, Aspergerovog sindroma ili biopolarnog poremećaja. U potonjem slučaju postoji određeni rizik od pogoršanja stanja uobičajenim farmaceutskim tretmanima za ADHD, koji često uključuju upotrebu stimulativnih lijekova.
Odrasli koji su kao djeca imali ADHD mogu nastaviti pokazivati simptome popratnih ADHD-a, au nekim slučajevima mogu razviti nova stanja, vjerojatno kao rezultat traumatskih događaja i niskog samopoštovanja uzrokovanog školskim i društvenim poteškoćama. Osobe s poremećajem pažnje kod odraslih mogu se nastaviti boriti s depresijom i tjeskobom te se mogu samoliječiti upotrebom i zlouporabom droga i alkohola. Liječnici i terapeuti mogu se pokazati teškim za liječenje ovih klijenata, osobito ako im ADHD nije dijagnosticiran u djetinjstvu. Neki odrasli smatraju da njihovi simptomi ADHD-a s vremenom nestaju, pa stručnjak za mentalno zdravlje možda neće dijagnosticirati stanje i stoga može nedostajati potpunom razumijevanju povijesti pojedinca. Bez ovih informacija, liječenje komorbiditeta ADHD-a tog klijenta može biti neučinkovito ili pogrešno, budući da kliničar ne razumije da su stanja povezana s dugotrajnim razvojnim poremećajem.