Prema većini stručnjaka, glavne prednosti realitetne terapije odnose se na način na koji klijente izravno usmjerava na rješenja njihovih problema. Reality terapeuti skloni su izbjegavati previše fokusiranja na unutarnje probleme i stvari u čovjekovoj prošlosti, radije se bave stvarima koje se događaju u sadašnjosti. Po nekima, snaga realitetne terapije može biti i njezina slabost. Neki ljudi smatraju da realitetni terapeuti nemaju dovoljno fokusa na to kako unutarnji problemi i stvari u sjećanju osobe mogu utjecati na današnje ponašanje, potencijalno ostavljajući klijente s dugotrajnim problemima. Osim toga, neki stručnjaci smatraju da usredotočenost na posljedice životnih odluka može uzrokovati da se pacijenti osjećaju kao da su krivi za svoje probleme, što bi moglo biti kontraproduktivno.
Ova vrsta terapije općenito se svodi na identifikaciju problema, izradu planova za njihovo rješavanje, a zatim učiniti ono što je potrebno kako bi klijenti ostali usredotočeni na provedbu planova. U tom smislu, radi se o terapijskoj metodi puno više usmjerenoj na rješenja nego na uzroke. Možda se neka pozornost posveti razlogu zašto osoba ima problem, ali samo onoliko koliko je potrebno da se pronađe izvedivo rješenje. Ova usredotočenost na planove i rješavanje problema ponekad se doživljava kao slabost jer se stručnjaci brinu da fokus na psihološke probleme kao posljedica ponašanja može učiniti da se pacijenti osjećaju kao neuspjesi, potencijalno povrijediti njihovo samopoštovanje.
Još jedna stvar koju ovaj način terapije ne naglašava je usredotočenost na emocije. Na osjećaje se u osnovi gleda kao na posljedicu ponašanja, iu tom smislu oni su u biti simptom. Općenito govoreći, ova vrsta terapije manje se bavi simptomima, umjesto toga usredotočuje se na to kako riješiti temeljne probleme zbog kojih se ljudi osjećaju onako kako se osjećaju. Pacijenti se općenito pozivaju da osjećaje tretiraju kao barometar koji pokazuje napredak ili nedostatak napretka prema bilo kojem konačnom cilju kojemu osoba teži.
Prema nekim stručnjacima, najveći nedostaci realitetne terapije proizlaze iz općeg nedostatka fokusa na temeljne probleme koji mogu uzrokovati nevolje osobe i općeg nedostatka fokusa na unutarnja stanja. Mnogi terapeuti vjeruju da pacijenti često imaju koristi od suočavanja sa svojim unutarnjim demonima i suočavanja s traumatskim stvarima u svojoj prošlosti. Osim toga, neki drugi terapijski pristupi doista naglašavaju fokus na unutarnja stanja i osjećaje, a ljudi koji preferiraju te pristupe mogu imati mnogo problema s ovom vrstom terapije.