Nova kritika je vrsta književne kritike koja se uglavnom usredotočuje na iznimno blisko i analitičko čitanje teksta. To je suprotno mnogim starijim vrstama književne kritike, čiji je fokus povijesni i društveni kontekst u kojem je djelo napisano i biografski podaci o autoru. Neke od prednosti nove kritike su to što je toliko usko utemeljena na tekstu da poziva na koherentne zaključke i što se analize prvenstveno usredotočuju na samu literaturu umjesto na ponekad izvanbračna povijesna i društvena pitanja. Nedostaci uključuju to što bi mogao propustiti bitne pojedinosti o kontekstu u kojem je djelo napisano, što bi dovelo do nepotpunih analiza, te da bi također moglo dovesti do neinformiranih zaključaka ako se život autora ne istražuje dovoljno uz tekst.
Jedna od prednosti nove kritike kao metode književne analize je da zahtijeva eksplikaciju ili pažljivo čitanje teksta u svrhu analize. Književno djelo se promatra kao zasebna cjelina za sebe. Ispituje se, analizira i podvrgava preispitivanju kako bi se vidjelo koje su poruke, teme i obrasci sadržani u samom tekstu. To znači da je svaki komad koji se analizira živopisan, živ i pun značenja jer se sve analize u potpunosti temelje na samom tekstu.
Ova metoda kritike može uočiti suptilne značajke koje bi inače mogle biti promašene. Druge vrste kritike mogle bi se usredotočiti samo na određene elemente, kao što su psihologija i motivacija likova u psihoanalitičkoj književnoj kritici. Nova kritika može primijetiti stvari kao što su ponavljanje određenih riječi, fraza ili tema ili učinak koji točka gledišta ili središnji sukob ima na djelo u cjelini.
Nedostaci nove kritike su to što zanemaruje povijesni i društveni kontekst u kojem je djelo napisano, kao i biografske podatke autora. Zanemariti ovo znači zanemariti činjenicu da ono što se događalo gdje i kada je djelo napisano može imati veliki učinak na djelo. Mnogi kritičari tvrde da se književno djelo ne može uistinu odvojiti od konteksta u kojem je razvijeno.
Za ozbiljne analize djela može biti štetno i zanemarivanje autorovog života i utjecaja koji on ima na djelo, pogotovo zato što autori često biraju teme koje su im važne ili pišu djela koja su podsvjesno ili svjesno autobiografska. Čak se i eksplicitne izjave autora iz njihovih govora ili drugih spisa koje objašnjavaju značenje njihovih djela zanemaruju u ovom obliku kritike. Također poriče subjektivni način na koji se književnost može čitati i tumačiti. Metoda također može biti pretjerano tehnička, usredotočujući se na uzorke sheme rime u djelu umjesto na široko cjelokupno značenje, na primjer. Vrste kritike, kao što je odgovor čitatelja, pridaju vrijednost subjektivnom iskustvu pojedinačnih čitatelja prilikom analize djela.