Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je poznata mentalna bolest koja može utjecati na pojedince iz bilo koje regije ili sloja života. Nekoliko terapijskih intervencija pokušalo je liječiti ovaj problem, uključujući terapiju izloženosti. Ovaj pristup je znanstveno potvrđen i relativno jednostavan proces, a često je neprocjenjiv u pomaganju pojedincima u prevladavanju nadmoćnih strahova. Međutim, nedostatak analize savjetovanja valjana je zabrinutost u vezi s terapijom izloženosti PTSP-u. Korištenje tehnika prisjećanja na pamćenje koje bi mogle uzrokovati zastoj također predstavlja potencijalni nedostatak.
Psihijatrijske organizacije detaljno su opisale glavne znakove PTSP-a. Simptomi se manifestiraju nakon traumatskog događaja ili niza traumatskih događaja. Uobičajeni korijeni PTSP-a uključuju ratne borbe, svjedočenje nasilnim zločinima te fizički ili seksualni napad. Ova iskustva potiču emocionalno stanje u kojem se javljaju intenzivni bljeskovi na događaj, uzrokujući eskalirajuće emocionalne odgovore. Pojedinac je također više osjetljiv na normalne podražaje.
Strah je emocija vodilja osoba s PTSP-om, a ti strahovi mogu dovesti do izbjegavanja određenih situacija. Izbjegavanje može biti u rasponu od odbijanja posjetiti mjesto na kojem se događaj dogodio do toga da se pojedinac udalji od profesionalnih ili društvenih aktivnosti. Terapija izloženosti PTSP-u može se izravno suočiti s problemom izbjegavanja.
Konfrontacija je zapravo osnovni princip iza terapije izloženosti. Ova intervencija je bihevioralni pristup usmjeren na promjenu ponašanja pojedinca, a u konačnici i njegovih ili njezinih misli o ponašanju. U slučaju PTSP-a, terapeut može, na primjer, pratiti svjedoka zločina na mjesto zločina. Ako je osoba izbjegavala romantične veze zbog seksualnog napada, s druge strane, terapeut bi mogao potaknuti povremene spojeve. Stoga je jedna od primarnih prednosti terapije izloženosti PTSP-u njezina korisnost u pomaganju pojedincima da prevladaju svoje strahove: strahove koji hrane emocionalni stisak PTSP-a.
Terapija izloženosti PTSP-u je i pojednostavljen i učinkovit pristup, prema zagovornicima. Suočavanje sa strahom jednostavan je zadatak fizički, ako ne nužno i emocionalni. Bihevioralne terapije kao što je terapija izloženosti stoga obično oduzimaju manje vremena i resursa od više uključenih analitičkih pristupa koji se temelje na razgovoru. Znanstveni dokazi sugeriraju da terapije također daju valjane rezultate. Terapija izlaganjem korištena je kao uspješan tretman za fobije, opsesivno-kompulzivne poremećaje i širok raspon drugih bolesti uz PTSP.
Međutim, prividna jednostavnost procesa može biti jedan od njegovih glavnih nedostataka. Pojedinci koji su doživjeli traumu obično imaju niz složenih misli i emocija. Razgovor o ovim problemima može biti potreban katarzični izlaz koji uglavnom izostaje u mnogim oblicima terapije izloženosti PTSP-u. Ovaj se problem može ublažiti kombiniranim kognitivno-bihevioralnim pristupima, koji nastoje spojiti bihevioralni aspekt terapije s tehnikama koje pojedincu omogućuju procjenu i ponovnu procjenu negativnih misli i osjećaja.
Imaginalno izlaganje je još jedan potencijalno štetni aspekt terapije izloženosti za PTSP. To uključuje ponovno proživljavanje i reproduciranje strahovanih misli i sjećanja u umu pojedinca. Neki kritičari mogu tvrditi da ova komponenta terapije izloženosti previše nalikuje životnim flashbackovima koji emocionalno osakaćuju mnoge pacijente s PTSP-om. Prisiljavanje traumatiziranog vojnika da ponovno proživljava scene smrti i sakaćenja, na primjer, moglo bi učiniti više štete nego koristi.
Terapeut posebno osposobljen za terapiju izloženosti može se suprotstaviti nekim od ovih negativnih učinaka. Tehnike izlaganja poplavi koje izlažu pacijenta podražajima koji se plaše tijekom dugog i neprekidnog vremenskog razdoblja mogu se zamijeniti sustavnim pristupom desenzibilizacije koji postupno dovodi pacijenta do intenzivnog izlaganja. Osim toga, obučeni terapeut može voditi pacijenta u tehnikama opuštanja prije sesije koje bi mogle pomoći u olakšavanju stanja uma.