Transformacijska gramatika je lingvistička teorija koja proširuje tvrdnje univerzalne gramatike. Dok univerzalna gramatika navodi da svi prirodni jezici dijele neke karakteristike koje su instinktivne za sve ljude, transformacijska gramatika imenuje te karakteristike i objašnjava kako se one pretvaraju u izgovorenu riječ. Primjene transformacijske gramatike uključuju učenje osnovnog značenja rečenica, kako se riječi međusobno odnose i kako se iste informacije mogu uokviriti na različite načine.
Noam Chomsky objavio je prve informacije o transformacijskoj gramatici u svojoj knjizi Sintaktičke strukture iz 1957. godine. Od tada su se dogodile mnoge promjene u teoriji i terminologiji. Najznačajnije je novo područje poznato kao Minimalistički program, koji je revidirana verzija izvorne transformacijske gramatičke teorije.
Duboka struktura, također poznata kao logički oblik, predstavlja stvarno značenje rečenice i može biti ista na različitim jezicima. Chomsky je predstavio duboku strukturu mapirajući odnose između riječi i fraza rečenice na stablu strukture fraze. Ova duboka struktura se zapravo nikada ne govori.
Pravilno oblikovana rečenica na bilo kojem jeziku poznata je kao površinska struktura ili fonetski oblik. Svaka rečenica može imati mnogo oblika zbog različitih transformacija koje koriste različitu sintaksu. Transformacijska gramatika dobila je ime po tim promjenama oblika.
Kada se struktura površine promijeni ili stvori, primjenjuje se transformacijska gramatika. Te se transformacije mogu okarakterizirati ili kao generalizirane ili kao one koje mijenjaju strukturu. Generalizirane transformacije su one promjene koje spajaju misli iz različitih dubokih struktura u površinsku strukturu. Na primjer, nekoliko dubokih struktura moglo bi se slobodno predstaviti kao “Marija vidi psa”, “pas laje” i “laje je glasno”. Ove duboke strukture mogle bi se promijeniti i kombinirati u “Marija vidi psa kako glasno laje”.
Transformacije koje mijenjaju strukturu pretvaraju jednu vrstu rečenice u drugu, kao što je aktivna u pasivna, ili deklarativna u upitnu. Rečenica “Joe je vidio krokodila” mogla bi se promijeniti u “što je Joe vidio?” ili čak “Joe je vidio krokodila”. Čitatelji često koriste transformacije koje mijenjaju strukturu kako bi kompliciranu ili staromodnu rečenicu promijenili u onu koja je lako razumljiva.
Iako postoji beskonačan broj pravilnih rečeničnih struktura u bilo kojem jeziku, rekurzivna pravila pružaju metode za njihovo stvaranje bez potrebe za pamćenjem struktura. Rekurzivno pravilo je ono koje se primjenjuje na vlastiti odgovor. Na primjer, dodavanje prijedloga imenskom izrazu rezultira dužom imenskom frazom, kao što je “crvena stolica u kutu”, umjesto “crvena stolica”. Budući da je rezultat imenička fraza, mogao bi se dodati još jedan prijedlog, kao što je “crvena stolica u kutu blagovaonice”. Budući da je rezultat još uvijek imenička fraza, teoretski bi se mogao dodati beskonačan broj prijedloga koji i dalje imaju ispravan imenički izraz.