Arheološke metode su tehnike koje koriste arheolozi za proučavanje prošlih ljudskih civilizacija. U 21. stoljeću različite metode arheologije uključuju visokotehnološku analizu arheoloških nalazišta s magnetskom opremom, električnim senzorima, pa čak i satelitskom fotografijom. Za lokalitete na neuobičajenim lokacijama koriste se specijalizirane metode kao što su podvodna arheologija, urbana arheologija i arheologija spašavanja. Međutim, najčešće arheološke metode uključuju polagano uklanjanje relikvija, ostataka i drugih dokaza s mjesta koja su bila zakopana stotinama ili tisućama godina. Ova tehnika, nazvana iskopavanje, često se radi ručno i uključuje rigorozne znanstvene protokole.
Brojne ljudske civilizacije postojale su prije zore zapisane povijesti, a čak su i neka novija društva ostavila malo zapisa o svojim vjerovanjima, povijesti ili životnim stilovima. Sve civilizacije, međutim, za sobom ostavljaju fizičke dokaze, uključujući strukture i temelje, otpad iz gradova ili poljoprivrednih područja, te pokopne predmete ili druge artefakte. Arheološke metode su se usavršavale tijekom desetljeća kako bi se otkrilo što više podataka o društvima koja su ostavila te dokaze. U prošlosti se arheologija ponekad izvodila bez pristanka lokalnog stanovništva, često po nalogu okupatorskih imperijalnih naroda. U moderno doba, arheolozi pokušavaju poštovati zakone svojih vlada domaćina i sve veze koje bi te kulture mogle imati s drevnim društvima, metodom koja se naziva upravljanje kulturnim resursima.
Arheološke metode koje se koriste u danom slučaju često ovise o lokaciji nalazišta. Za mjesta koja se nalaze unutar modernih gradova, na primjer, koristi se urbana arheologija; ova metoda uključuje što je manje moguće uznemiravanje okolnih poduzeća i domova i koordinaciju napora s gradskim vlastima za zaštitu mjesta tijekom istraživanja i iskopavanja. Ako je neko mjesto u neposrednoj opasnosti da bude uništeno razvojem, arheolozi će koristiti bržu metodu zvanu arheologija spašavanja. Podvodna arheologija zahtijeva od znanstvenika da budu upoznati s opremom za ronjenje i potapanje, kao i s učincima vode na tlo i artefakte. Dohvaćanje dokaza sa zakopanog mjesta, možda najpoznatija arheološka metoda, naziva se geoarheologija.
Arheolozi će često ispitati vjerojatno mjesto putem zračnih ili satelitskih fotografija, koje mogu otkriti uzorke ili strukture koje nisu vidljive s razine tla. Daljnji pregled može uključivati radar koji prodire u zemlju, električne senzore i magnetske uređaje kao što su detektori metala. Metoda za otkopavanje zakopanog mjesta naziva se iskopavanje; nažalost, to ima za posljedicu uništavanje stranice. Budući da toliko važnih informacija uključuje fizičku lokaciju artefakata, arheolozi će započeti s iskapanjima tek nakon što se iscrpe druge metode prikupljanja informacija. Na primjer, DNK testiranje postojećeg lokalnog stanovništva može dati informacije o tome je li drevno društvo izumrlo, migriralo ili je ostalo na svom mjestu.
Iskopavanje ima svoj vlastiti skup dobro definiranih arheoloških metoda. Arheolozi će prvo izraditi mrežu i detaljnu kartu zvanu plan mjesta, tako da se lokacija svakog artefakta može precizno dokumentirati. Dubina objekta unutar različitih slojeva tla može otkriti njegovu starost, proces koji se naziva stratifikacija. Predmeti se također mogu identificirati postojanjem sličnih objekata, metodom koja se naziva tipologija, ili kemijskom analizom njihove starosti koja se naziva radiokarbonsko datiranje. Arheolozi vode vrlo detaljne pisane zapise, ili bilješke, o svim iskapanjima; ove bilješke mogu koristiti budući arheolozi kako bi saznali daljnje pojedinosti o mjestu.