Invazija zakona o privatnosti štiti ljude od zadiranja u osobni život drugoga bez opravdanog razloga, što nanosi štetu osobi čiji je život narušen. Postoje četiri vrste invazije na zakone o privatnosti definirane u običajnom pravu: prisvajanje slike ili imena tužitelja, zadiranje u tužiteljeve poslove ili izolacija, objavljivanje činjenica koje tužitelja stavljaju u lažno svjetlo i javno otkrivanje privatnih činjenica o tužitelju . Iako se zakoni o privatnosti mogu razlikovati od jurisdikcije do jurisdikcije, osnovna ideja općenito ostaje ista.
Zadiranje u privatnost koje uključuje prisvajanje slike ili imena tužitelja općenito zahtijeva da tužitelj pokaže neovlaštenu upotrebu tužiteljeve slike ili imena radi komercijalne prednosti. Obično će tužitelj morati pokazati da je njegova ili njezina slika ili ime korišteno u reklami ili promociji proizvoda ili usluge. Samo pokazivanje da je tuženik dobio ekonomsku korist nije dovoljno za dokazivanje ove tvrdnje.
Tužitelj općenito mora pokazati da je postojao čin radoznalosti ili upada na način koji bi bio neprikladan razumnoj osobi kako bi podnio zahtjev za uplitanje u tužiteljeve poslove ili izolaciju. Ova invazija na privatnost mora biti počinjena na privatnom mjestu, kao što je nečiji dom. Nema tužbe za zadiranje u izolaciju tužitelja na javnom mjestu.
Lažna lagana invazija na privatnost događa se kada tuženik tužitelju pripisuje neistinita mišljenja ili radnje koje je poduzeo. Nadalje, stav ili radnja mora biti nešto što bi razumnoj osobi bilo zamjerljivo. Lažno svjetlo također mora biti napravljeno na način koji je dostupan široj javnosti kako bi se prekršila invazija lažnog svjetla na zakone o privatnosti. Drugim riječima, kršenje se moralo dogoditi na način da bude javno vidljivo – a ne skriveno od pogleda.
Zadiranje u privatnost koje uključuje javno otkrivanje privatnih činjenica o tužitelju općenito zahtijeva neovlašteno javno širenje informacija o tužitelju koje su prethodno bile privatne. Javno širenje također mora biti zamjerljivo razumnoj osobi. Istinitost tvrdnje je irelevantna i u analizi — ako se radi o privatnoj činjenici koja je neopravdano priopćena javnosti, radi se o kršenju javnog objavljivanja zadiranja u zakon o privatnosti.