Karakteristike orkestarskih dvorana uključuju dobar prijenos zvuka, artikulacijski odziv, upravljanje jekom ili reverberacijom i frekvencijski balans. Kada orkestarska dvorana ima sve ove karakteristike, izvedba svirača prolazi kroz dvoranu s minimalnim izobličenjem. Te su karakteristike stoga ključne za optimiziranje slušateljskog doživljaja slušatelja i očuvanje visokokvalitetnih izvedbi koje se događaju u dvorani.
Jedna od prvih karakteristika kojima se arhitekti obraćaju orkestarskim dvoranama je projekcija. Orkestarske dvorane rutinski primaju nekoliko stotina ili čak tisuću ili više ljudi. Oni koji su u stražnjem dijelu dvorane udaljeniji su od izvođača, ali ti članovi publike ipak moraju moći lako čuti zvuk. U izvrsnim orkestarskim dvoranama – osobito onima s visokim stropovima – zvuk se stoga dobro nosi.
Sljedeća karakteristika zajednička za orkestarske dvorane je artikulacija koja je čista i oštra. Skladatelji često marljivo vode računa o trajanju i pristupu tonu. Kada dvorana nije pravilno dizajnirana, fizički aspekti zgrade iskrivljuju ono što je skladatelj napisao, čak i kada se svirači jako trude da prilagode prostor u kojem nastupaju. U dobroj dvorani, artikulacija izvođača je istinita i nije “blatna”.
Odjek je povezan s idejama projekcije i artikulacije. Reverberacija je nastavak zvuka nakon što izvor zvuka prestane proizvoditi šum. U dobro osmišljenoj dvorani balans projekcije i artikulacije. Rezultat je da, iako se zvuk može čuti u cijeloj dvorani, dvorana ne proizvodi ometajuće jeke.
Sav zvuk ima određenu frekvenciju ili zvučnu valnu duljinu. Loše orkestarske dvorane imaju tendenciju da favoriziraju gornje frekvencije. Nakon toga, izvođači zvuče vrhunski i kao da nisu pravilno uzemljeni. Dobra dvorana balansira donje frekvencije s gornjim frekvencijama tako da se cijeli spektar zvuka čini ujednačenim i niti jedan instrument ne nadjača ostale.
Arhitekti kontroliraju četiri osnovne karakteristike orkestarskih dvorana prvenstveno prilagođavanjem količine velikih reflektirajućih površina. Zbog toga zidovi i stropovi orkestarskih dvorana često imaju neobične izbočine umjesto da budu ravni, a arhitekti pokušavaju postići da zidovi budu pod blagim kutom. Međutim, ovo je samo dio kontrole. Arhitekti također moraju odabrati prave materijale, budući da različite gustoće materijala utječu na to kako se zvuk reflektira ili apsorbira.
Važno razmatranje u pogledu akustike orkestra je da nisu svi ansambli isti. Na primjer, masivni orkestar od 100 članova može biti neodoljiv ako se uzme u obzir ista akustika kao i mali kvartet. Iz tog razloga arhitekti ugrađuju načine za prilagodbu dvorane, obično pomicanjem ploča na stropovima i zidovima. Kontrola klime i vlage također utječe na zvučni odgovor.