Jedna od metoda testiranja smetnji u učenju je prikupljanje podataka, koje se može obaviti promatranjem djeteta u određenim okruženjima, intervjuiranjem roditelja i djeteta te pribavljanjem školskih zapisa i drugih relevantnih dokumenata. Druga metoda bi uključivala da dijete odgovara na testove poput onih koji mjere njegove inteligentne i emocionalne količnike (IQ i EQ) i druge standardizirane testove posebno kreirane za određivanje poteškoća u učenju. Testiranje na smetnje u učenju često se sastoji od različitih metoda testiranja kako bi se ispravno potvrdilo ima li dijete smetnje u učenju ili ne. Prema američkom Zakonu o osobama s invaliditetom (IDEA), jedan test ili procjena ne bi trebao biti jedini kriterij za određivanje djetetove smetnje u učenju; treba koristiti kombinaciju nekoliko testova.
Testiranje na poteškoće u učenju često se zahtijeva kada roditelj promatra svoje dijete kako ima poteškoća s čitanjem, koncentracijom ili rješavanjem matematičkih problema. Ovo opažanje već je svojevrsno prikupljanje podataka, ali je potreban sustavniji proces za ispravnu dijagnozu teškoća u učenju, a roditelj može nastaviti razgovarati s djetetovim učiteljima i potražiti stručnjake za djecu. Prethodne školske evidencije mogu se pregledati kako bi se utvrdilo postoje li predmeti u kojima dijete više puta pada ili dobiva niže ocjene. Učitelji mogu prilagoditi svoje metode poučavanja u izravnoj interakciji s djetetom, ali ako su znakovi ozbiljnih poteškoća u učenju i dalje evidentni, tada se može provesti formalno ocjenjivanje. Dječji psihijatri također mogu intervjuirati dijete, sa ili bez roditelja.
U sljedećem procesu testiranja na poteškoće u učenju često se daju testovi koji mjere djetetove vještine i kognitivni razvoj ne samo da bi se utvrdilo ima li dijete smetnje u učenju, već i vrstu i težinu ako doista ima smetnje u učenju. Osim procjene djetetovog IQ-a i EQ-a, mogu se dati i neki testovi za procjenu njegovih kognitivnih i motoričkih vještina, koje su oboje važne u procesu učenja. Neki testovi mogu biti u pisanom obliku; drugi mogu biti u stilu izvedbe u kojem se od djeteta traži da nešto učini. Daju se i standardizirani testovi, ali rezultati podliježu validaciji kako bi se potvrdila dijagnoza. US IDEA također navodi da svi testovi i materijali koji se koriste u procesu ocjenjivanja trebaju biti napisani na materinjem jeziku djeteta.
Ove različite metode testiranja na poteškoće u učenju trebale bi se provoditi pod nadzorom profesionalnog psihologa ili psihijatra. Prema US IDEA, školski okrugi moraju dati besplatnu procjenu djetetu, ali neki roditelji odlučuju potražiti privatne stručnjake i ocjenjivače radi temeljitije dijagnoze. Djeca i odrasli mogu proći kroz malo slične ili različite metode testiranja na poteškoće u učenju na temelju njihovog kognitivnog razvoja.