Različite teorije gospodarskog rasta usredotočuju se na pitanje koje okolnosti dovode do održivog gospodarskog razvoja unutar gospodarstva. Oni obično gledaju na interakciju države i slobodnog poduzetništva. Oni također promatraju druge čimbenike koji utječu na gospodarski učinak. Svaka teorija nastoji izrasti iz pokušaja jedne osobe da razumije ekonomiju, a zatim stvori model za maksimiziranje rasta iz nje. Među različitim teorijama ekonomskog rasta su merkantilističke, klasične i neoklasične teorije, spontani poredak i monetarizam.
Rane ekonomske teorije razvijale su se kako se Europa udaljavala od feudalizma prema kapitalizmu. Dvije rane i suprotstavljene škole mišljenja bile su fiziokratske i merkantilističke teorije ekonomskog rasta. Prva, francuska teorija iz 18. stoljeća, vjerovala je da ekonomski rast dolazi samo od vlasništva nad zemljom i poljoprivrede. Potonji su, s druge strane, vjerovali da je trgovina jedini proizvođač gospodarskog rasta.
Adam Smith je u svom djelu Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda iz 1776. razvio klasične teorije ekonomskog rasta kao kritiku i fiziokrata i merkantilista. Prema Smithu, ekonomski rast ovisi o specijalizaciji i podjeli rada te akumulaciji bogatstva. Da bi to funkcioniralo, smatrao je, vlada mora biti mala i neintervencionalna, što bi dovelo do velikog slobodnog poduzetničkog sektora. Robert Solow pomogao je u razvoju klasične teorije inzistirajući da štednja stvara rast, a potrošnju treba odgoditi kako bi se omogućilo stvaranje štednje.
Solow je, zajedno s Paulom Romerom i Paulom Omerodom, pomogao u razvoju neoklasične ili nove teorije ekonomskog rasta. Ova teorija je dalje razvila Smithove teorije. Teorija kaže da će rast radne snage uzrokovati odgovarajući gospodarski rast. To se također govori o podizanju kvalitete rada kroz obrazovanje i osposobljavanje, rastu poduzetništva i rastu ulaganja.
Joseph Schumpeter je napravio još jedan korak dalje sa svojim teorijama ekonomskog rasta koje su uzele u obzir učinke tehnologije i inovacija. Prema Schumpeteru, razvoj nove tehnologije vodi rastu. Inovacije i novi proizvodi i usluge također dovode do stvaranja novih tržišta i uništenja starih – teorija poznata kao kreativna destrukcija. Edward J. Neil napravio je ovaj korak dalje sa svojom teorijom transformacijskog rasta koja je pokazala kako novi proizvodi stvaraju nove poslovne modele.
Ne rađaju se sve teorije gospodarskog rasta u vremenima gospodarskog rasta i stabilnosti. Neke, poput teorija Johna Maynarda Keynesa, rođene su u vrijeme ekonomske depresije. Keynes je vjerovao da će tijekom recesije stvaratelji bogatstva ili vlasnici bogatstva zadržati svoj novac i neće ga ulagati na slobodno tržište. Kao rezultat toga, Keynesove teorije o gospodarskom rastu navode da vlada mora ulagati u tržište rada kako bi potaknula potrošnju i pokrenula gospodarski rast.
Glavni izvori kritika protiv Keynesa dolaze od Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana. Hayek je vjerovao da se mnogi elementi ekonomskog rasta ne mogu predvidjeti. Njegove teorije o gospodarskom rastu, od kojih se jedna zove Spontani poredak, shvaćaju da postoji “nevidljiva ruka” u igri u ekonomiji. Ova je ruka umjetna, ali je slučajna, a ne ljudskom kreacijom.
Friedman je, s druge strane, vjerovao da ponuda novca stvara rast. Njegova teorija, nazvana monetarizam, navodi da vlade trebaju kontrolirati količinu novca u ponudi, ali taj novac trebaju trošiti pojedinci i pojedinačne tvrtke, a ne vlada. Politika je djelovala pronalaženjem ravnoteže između ponude i potražnje, čime je inflacija smanjena na nulu i održavana minimalna razina nezaposlenosti.