Većina arheoloških teorija bavi se mnogim istim tehnikama, dokazima i povijesnim činjenicama, ali im pristupa drugačije. Drevne civilizacije bile su jednako složene i bogate kao i civilizacije koje postoje danas, što znači da postoje deseci različitih načina da im se pristupi i proučava. Arheološka teorija je oduvijek bila predmet kontroverzi, skliznula je od kulturne povijesti do procesne i bihevioralne arheologije. Ove metode su na kraju dovele do arheološke teorije nazvane postprocesna arheologija.
Stručnjaci iz područja arheologije gotovo uvijek su se raspravljali oko toga koja je arheološka teorija najvažnija i najstrožija. Kulturno-povijesna arheologija razvila se oko 1860. godine, nakon što su Darwinove teorije evolucije i prirodne selekcije postale vrlo popularne. Zagovornici kulturno-povijesne arheologije teoretizirali su da je svaka kultura različita i odvojena, s vrlo krutim kodeksima normalnog ponašanja. Na primjer, ako su na iskopanom mjestu pronađena dva komada keramike, od kojih jedan ima šarene uzorke, a drugi ukrašen prugama, kulturno-povijesni arheolog pretpostavio bi da ta dva komada potječu iz dvije različite kulture.
Utvrđeno je da su metode teorije kulturne povijesti donekle manjkave, iako ne i nelogične. Ova metoda arheologije postavljala je da sve promjene i varijacije unutar kulture moraju proizaći iz promatranja drugih kultura koje su ljudi promatrali. Fokus je uglavnom bio na tome zašto su se kulture mijenjale i razvijale, a ne samo na konstataciji da su se ti razvoji dogodili. Metode za određivanje trgovine, kretanja i međukulturalnih odnosa zadržane su iz kulturno-povijesne arheologije i primijenjene na druge arheološke teorije.
Procesualna arheološka teorija razvila se i unutar kulturno-povijesne arheologije, ali i odmaknuta od nje. Počevši od 1960-ih, mnogi su arheolozi postali svjesni onoga što su nazvali vrlo romantičnim i jednoumnim gledištem za koje su smatrali da su ga prošli kulturno-povijesni arheolozi koristili prilikom tumačenja podataka. Kako bi se tome suprotstavili, procesni arheolozi su nastojali primijeniti znanstvenu metodu na arheološka iskopavanja, formirajući neemocionalne hipoteze o tome kako i zašto su ljudi živjeli. Ova arheološka teorija pomogla je kopačima da objektivnije sagledaju mjesta iskopavanja, bez postavljanja vlastitog mišljenja na dijelove slagalice, iako su neki smatrali da je to hladan način pristupa povijesti.
Bihevioralna arheološka teorija je nešto kao izdanak procesne arheologije. Razvijene 1970-ih, te su arheološke teorije vrlo objektivno promatrale kako se ljudi ponašaju. Ovi su se bageri usredotočili na postupke drevnih ljudi bez nagađanja zašto su tako postupali. Ova metoda potaknula je arheologe da formiraju cjelovitu sliku društva i mnogih njegovih pojedinaca, bez donošenja ranih presuda.
Postprocesne arheološke teorije su među najnovijim razvijenim teorijama. U 1980-ima, skupina britanskih arheologa shvatila je da bageri ne mogu spojiti drevne kulture bez primjene vlastitih slika i teorija na komade. Većina postprocesurnih arheoloških teorija stoga potiče iskopače da teoretiziraju, u razumnim granicama, i ispitaju zašto misle da su njihove teorije točne. Na taj je način arheologija postala više umjetnost nego znanost.