Dvije najčešće varijante beletristike su tiskani časopisi i online časopisi. Unutar te dvije kategorije, beletristični časopisi mogu se raščlaniti prema žanru, lokaciji, publici ili čak piscima u časopisu. Priče mogu biti tematski slične, ili mogu biti zbirka priča o određenoj regiji svijeta. Čini se da časopisi postoje za gotovo svaki žanr ili temu, a pisac koji želi plasirati svoje djelo može to učiniti tako da odredi o čemu se prvenstveno bavi njegova ili njezina priča i pronađe časopis koji se fokusira na taj žanr ili temu.
Neki će beletristični časopisi plaćati piscima za njihov rad, dok drugi mogu plaćati samo kopije samog časopisa. Drugi mogu jednostavno dopustiti autorski red i smatraju da je to dovoljno. Nekada je pisac mogao skromno zarađivati objavljujući priče u beletrističkim časopisima, koji se bave isključivo izmišljenim pričama, a ne istinitim pričama. Većina časopisa preferira pisce da svoje priče drže na manje od 8,000 riječi, što bi časopisu omogućilo da objavi nekoliko priča u jednom broju.
Pojava interneta promijenila je svijet izdavaštva, a mnogi beletristični časopisi dostupni su samo na internetu. Neki još uvijek proizvode i tiskane časopise, iako je proizvodnja digitalnog sadržaja jeftinija za izdavača i lakša za pristup potrošačima. Plaća za pisce općenito je opala, u mnogim slučajevima prilično drastično, do te mjere da je piscima iznimno teško živjeti od objavljivanja u časopisima za beletristiku, au mnogim slučajevima i nemoguće.
Neki se beletristični časopisi fokusiraju isključivo na određeni žanr. Horor časopisi bili su iznimno popularni tijekom 20. stoljeća, kao i časopisi znanstvene fantastike. Časopise koji sadrže književnu prozu često su čitali znanstvenici, što ne znači da je žanrovsko pisanje bilo manje vješto izrađeno. Međutim, publika se ipak razlikovala po žanru ili temi, a mnogi časopisi su izdali izdanja u potpunosti posvećena jednoj temi. Problem bi se, na primjer, mogao u potpunosti usredotočiti na obiteljsku fikciju, priče o vampirima ili priče o hrani.
U prošlosti, nije bilo neobično pronaći časopise koji su tiskali beletristiku kao samo dio cjelokupnog časopisa. Određeni dio časopisa bio bi posvećen izmišljenim pričama, a pisci bi često žudjeli za tim mjestima jer je piscu dano više pažnje za svoje pisanje.