Različite vrste bolničkih psihijatrijskih usluga koje pruža ustanova ovise o njenom primarnom određenju kao pružatelja akutne skrbi ili pružatelja dugotrajne ili rezidencijalne skrbi. U SAD-u, većina pružatelja stambene ili dugotrajne skrbi za kronične psihijatrijske pacijente su državne ustanove koje su se počele značajno smanjivati 1960-ih u korist ambulantnih klinika u kombinaciji s poluneovisnim životom. Ova dobronamjerna, ali loše planirana i provedena politika rezultirala je masovnim otpuštanjem pacijenata koji nisu bili osposobljeni za samostalan život i bez pristupa dovoljnom broju pružatelja izvanbolničke skrbi i savjetnika. Druga vrsta ustanove koja pruža bolničke psihijatrijske usluge su psihijatrijske bolnice akutne njege. Ove ustanove nisu rezidencijalne; umjesto toga, oni pružaju liječenje novodijagnosticiranim psihijatrijskim pacijentima, onima u krizi ili onima koji doživljavaju akutno pogoršanje svoje bolesti.
Značajan aspekt bolničkih psihijatrijskih usluga je sigurnost. Mnogi psihijatrijski poremećaji dovode svoje oboljele u opasnost od samoozljeđivanja ili samoubojstva, posebno kod pacijenata s dijagnozom depresije, bipolarnih poremećaja, shizofrenije ili nepoštivanja lijekova. Pacijenti s rizikom od ozljeđivanja sebe ili drugih drže se u sigurnom okruženju gdje je njihova mogućnost nanošenja štete minimizirana arhitektonskim preinakama i drugim mjerama za smanjenje rizika. Obično su dopuštene stupnjevane razine nenadzirane aktivnosti na temelju liječničke procjene mentalnog stanja pacijenta. Afekt pacijenta, usklađenost s planom liječenja te razina ili orijentacija također se uzimaju u obzir pri određivanju stupnja nadzora potrebnog tijekom primanja bolničke psihijatrijske usluge.
Nakon sigurnosti, većina bolničkih psihijatrijskih usluga usmjerena je na liječenje lijekovima ili psihofarmakologiju. Za stabilizaciju bolesnika i kontrolu simptoma bolesti koriste se različiti lijekovi, različite kombinacije lijekova ili različite doze lijekova. Potrebna je pažljiva procjena i procjena kako bi se osiguralo da se simptomi bolesnika adekvatno liječe najnižom mogućom dozom lijeka, kako bi se smanjila pojava nuspojava. Neki psihijatrijski lijekovi imaju neugodne ili nepoželjne nuspojave i one često utječu na pridržavanje pacijenata s propisanim režimom uzimanja lijekova.
Stacionarne psihijatrijske usluge također uključuju individualne i grupne terapije, ovisno o sposobnosti pacijenta da sudjeluje. Teme za grupne sesije često uključuju vještine suočavanja, tehnike stresa i opuštanja te komunikaciju, što su sve teška područja za mnoge pacijente koji pate od psihijatrijskih poremećaja. Bilo koja vrsta nefarmakološke terapije nužno ovisi o dijagnozi pacijenta. Na primjer, pacijenti s ozbiljnom depresijom mogu se podvrgnuti elektrokonvulzivnoj terapiji (ECT) za depresiju koja ne reagira na lijekove, dok pacijenti s poremećajima hranjenja mogu iskusiti nadzirane obroke, brojanje kalorija i dnevno vaganje. Zbog ogromnih troškova bolničkih psihijatrijskih usluga i skrbi, pacijenti se često otpuštaju na daljnju ambulantnu skrb što je prije moguće.