Enzim amilaza prisutan je u slini, lišću biljaka i sjemenu biljaka. Njegova je zadaća razgraditi škrob u upotrebljivu energiju. Kod ljudi i životinja škrob u hrani se razgrađuje prije izlaska iz usta kako bi se lakše probavljao. U lišću biljaka amilaza razgrađuje hranjive tvari koje su fotosintezom pretvorene u škrob. Sjemenke često sadrže vrlo velike količine amilaze jer sjemenke zahtijevaju toliko energije tijekom klijanja. Pokusi s amilazom uključuju izlaganje enzima različitim temperaturama i eksperimentiranje sa sjemenkama kako bi se vidjelo koje sadrže najveću količinu amilaze.
Iako amilaza lako funkcionira u toplim ustima životinja i ljudi, tu funkciju može usporiti ekstremna vrućina ili hladnoća. Kako bi vidjeli koliko topline ili hladnoće enzim može podnijeti, znanstvenici mogu posuti otopinom amilaze preko škrobne hrane i izložiti je različitim temperaturama. Hrana može biti bijela riža, natrgani komadići bijelog kruha, krekeri ili čak kukuruzno brašno. Znanstvenik općenito distribuira škrobnu hranu u četiri različite epruvete. U svaku epruvetu doda se nekoliko kapi otopine amilaze.
Znanstvenik tada napuni tri čaše napola pune vodom. On ili ona stavlja jednu čašu iznad izvora topline, dovodeći vodu do vrenja. Druga čaša ide u hladnjak da se ohladi sat ili dva. Treća čaša napunjena vodom ostavlja se na sobnoj temperaturi, dok četvrta čaša ostaje prazna. Kada su sve čaše pripremljene, znanstvenik nježno stavlja epruvetu u svaku i čeka do 15 minuta.
Kada vrijeme istekne, znanstvenik nakapa malo joda u svaku epruvetu i pričeka oko tri minute. Ako škrobna hrana postane ljubičasta, to znači da amilaza nije pretvorila škrob u hrani jer jod škrob samo pretvara u ljubičastu. Ako hrana ostane bijela, amilaza je obavila svoje. Većina pokusa s amilazom otkriva da hladna i kipuća voda usporavaju funkciju amilaze. Ako znanstvenik provjeri ljubičastu hranu nakon još 20 minuta, možda ponovno postaje bijela. To znači da amilaza ponovno počinje funkcionirati kako se vraća na srednju temperaturu.
Neki testovi otkrivaju koliko dugo sjemenke drže svoju amilazu. Ovi eksperimenti s amilazom zahtijevaju od znanstvenika da dobije petrijeve zdjelice škrob-agar i neke škrobne sjemenke, poput zrna kukuruza. Jedna četvrtina zrna treba biti iznimno svježa, dok druga četvrtina treba biti svježe osušena. Treću četvrtinu treba držati na toplom tjedan dana kako bi im pomogla da proklijaju, dok četvrtu i posljednju četvrtinu treba osušiti i staru najmanje godinu dana.
Kako bi izveo pokus, znanstvenik presijeca do 10 sjemenki iz svake kategorije na pola i stavlja svaku vrstu u svoju petrijevu zdjelicu. Sjeme treba biti razmaknuto oko 1 cm (2 inč). Posuđe treba zatvoriti preko noći. Sljedećeg jutra znanstvenik uklanja sjemenke iz posuđa i prelijeva ih jodom.
Nakon ispiranja ploča u hladnoj vodi, znanstvenik može vidjeti koje su ploče postale ljubičaste, a koje su bistre. Ljubičasta boja označava da je amilaza neaktivna, dok prozirne pločice pokazuju da je amilaza prisutna i funkcionira. Svježe i djelomično proklijalo sjeme često pokazuje najveće količine amilaze, iako neke osušene i starije sjemenke mogu sadržavati i velike količine. Ovakve eksperimente s amilazom možda će trebati ponoviti kako bi se dobili održivi rezultati.