Federalni zakoni o privatnosti općenito se odnose na očekivanje građana jedne nacije da njihovi osobni podaci i aktivnosti budu zaštićeni. Većina saveznih zakona o privatnosti napisana je kao vodič za to kako se osiguravaju i dijele financijske transakcije, zdravstveni kartoni i komunikacijsko ponašanje građana. Neki od ključnih saveznih zakona o privatnosti donesenih u Sjedinjenim Državama, na primjer, uključuju Zakon o prenosivosti i odgovornosti zdravstvenih informacija (HIPAA), Zakon o zaštiti privatnosti djece na internetu (COPPA), Zakon o privatnosti elektroničkih komunikacija i Zakon o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine.
Pravilo o privatnosti HIPAA, doneseno u američkom zakonodavstvu 1996., održava privatnost medicinske dokumentacije. HIPPA zahtijeva od subjekata koji su obuhvaćeni ovim saveznim zakonodavstvom da ne otkrivaju pacijentovu povijest bolesti i trenutnu skrb bez znanja i odobrenja tog pacijenta. Subjekti obuhvaćeni ovim zakonom uključuju društva za zdravstveno osiguranje, zdravstvene ustanove i repozitorije zadužene za prikupljanje i širenje zdravstvenih informacija.
Opće pravilo prije nego što pokriveni subjekt može otkriti osobne zdravstvene podatke jest obavijestiti pacijenta. Nakon što je obaviješten, pacijent također mora dati dopuštenje za dijeljenje zdravstvenih zapisa. Obično pacijent također ima pravo očekivati da se zdravstvene informacije koje posjeduju ti subjekti održavaju u sigurnom okruženju, osobito kada su medicinske informacije u elektroničkom mediju.
Neki savezni zakoni o privatnosti također se provode kako bi zaštitili internetsku privatnost djece. 1998. godine američki je Kongres donio COPPA kako bi zaštitio djecu od 12 godina ili mlađu. Svrha COPPA-e je zahtijevati od internetskih tvrtki koje prodaju djecu da obaveste roditelje kada se prikupe privatni podaci. Roditelji obično moraju pristati na ovo prikupljanje podataka prije nego što se koriste u poslovnoj praksi. Ovaj zakon o privatnosti također daje roditeljima pravo pregledavanja informacija kako bi se zaštitili od odstupanja ili zlouporabe.
S Zakonom o privatnosti elektroničkih komunikacija iz 1986. godine, američki savezni zakoni o privatnosti koji se odnose na prisluškivanje dobili su jasnije definicije o očekivanjima privatnosti. Komunikacije koje se smatraju privilegiranim proširene su na novije oblike elektroničkih komunikacija. Također, ovim zakonom izmijenjena su ograničenja koja su postavljena na način na koji se komunikacija prenosi prije ispunjavanja uvjeta za pravnu zaštitu.
Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001., američki Kongres donio je Patriot Act. Ovim je zakonom prošireno pravo vlade na pristup financijskim transakcijama i osobnim komunikacijama osoba osumnjičenih za sudjelovanje u terorističkim aktivnostima. Neki smatraju da Zakon o domoljubima nameće prava na privatnost, ali je potreban za zaštitu nacionalne sigurnosti.
Kad god osoba posluje s financijskom institucijom, često se prikupljaju osobni podaci poput povijesti zaposlenja, prihoda i prethodnog prebivališta. U SAD-u je donesen Zakon o financijskoj modernizaciji iz 1999. kako bi se zaštitila prava na privatnost o tome kako se te informacije dijele. Poznat i kao Gramm-Leach-Bliley zakon, ovaj zakon o privatnosti ima dva specifična pravila koja se očekuju da će slijediti financijske institucije i drugi subjekti koji prodaju proizvode i usluge osobi. Zahtjev pravila o financijskoj privatnosti štiti pravo osobe da zna kako se osobni podaci prikupljaju i da li se te informacije dijele s drugim institucijama. Općenito, subjekti također moraju imati sigurnosne mjere kako bi zaštitili ove informacije i spriječili nezakonit pristup osobnim podacima.