Histerija, ili točnije poznata kao “poremećaj somatizacije”, općenito ima dvije vrste. Jedna vrsta je poremećaj konverzije, u kojem se pacijent obično žali na tjelesnu bolest koja nema medicinski uzrok. Drugi tip je disocijativni poremećaj, u kojem pacijent doživljava prekide u pamćenju, svijesti i svijesti o svojoj okolini. Za obje vrste kaže se da imaju zajednički uzrok: potisnuto ili potisnuto psihološko ili emocionalno iskustvo koje se očituje na fizički način.
Između te dvije vrste histerije, poremećaj konverzije se smatra češćim, osobito tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata kada su mnogi doživjeli traumatska iskustva diljem svijeta. Uobičajeni simptomi uključuju bol i nemogućnost korištenja dijela tijela, kao što je nemogućnost podizanja ruku. Specifičan simptom koji se naziva “astazija-abazija” odnosi se na pacijentovu nemogućnost da ustane ili sjedi, ali začudo, osoba može lako pomicati noge kada je u opuštenom položaju, poput ležanja. U nekim slučajevima postoji i nemogućnost korištenja osjetilnog organa, kao što je sljepoća ili gluhoća, ili čak prevladavanje određenog osjeta, kao što je stalno slušanje određenog zvuka. Kada bol nije uključena, također se može iskusiti djelomična paraliza ili slabost.
Prema “Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Third Edition (DSM-III)”, jedan važan kriterij za dijagnosticiranje poremećaja konverzije je da pacijent ne “laži” ili samo izmišlja bol. On zapravo bol osjeća kao stvarnu, iako liječnički pregledi ne mogu pronaći pravi uzrok boli. Fizički simptomi također stvaraju poteškoće u socijalnoj i emocionalnoj dobrobiti bolesnika. Neki poremećaji pod konverzijskom histerijom su tjelesni dismorfični poremećaj, hipohondrija i poremećaj boli.
Kod druge vrste histerije, disocijativnog poremećaja, pacijent ima “čarolije” u kojima se ne ponaša kao sam i često se ne sjeća događaja. Četvrto izdanje DSM-a definira četiri poremećaja pod disocijativnim poremećajem, od kojih je jedan disocijativna amnezija u kojoj se osoba ne prisjeti određenih vremenskih razdoblja i informacija o svom identitetu kao što su njezina adresa i rodbina obitelji. Obično bi predmet, riječ ili scena izazvali iznenadno prisjećanje, iako se potpuno vraćanje sjećanja možda neće dogoditi. Druga dobro poznata vrsta disocijativne histerije je disocijativni poremećaj identiteta, u kojem se opaža da pacijent ima nekoliko identiteta, od kojih se najasertivniji može iznenada pojaviti tijekom posebno stresnih trenutaka. Ti se prijelazi identiteta obično ne pamte, ali pacijent obično dolazi do dezorijentiranosti i zbunjenosti.
Kao poremećaj, histerija se ponekad može tumačiti kao obrambeni mehanizam tijela nakon traumatskog iskustva, poput seksualnog zlostavljanja, svjedočenja ubojstvu ili iznenadnog napuštanja. Simptomi se obično opažaju kod mladih odraslih osoba, ali djeca također mogu pokazivati neke simptome histerije, iako ih je teže dijagnosticirati. Psihoterapija i sesije upravljanja stresom pokazale su se učinkovitima u smanjenju simptoma i, što je još važnije, otkrivanju pravog korijena histerije.