Humanistička psihologija razvijena je 1940-ih i 50-ih godina kao alternativa tradicionalnim psihoanalitičkim i bihevioralnim metodama. S njom se pojavila nova tehnika liječenja bolesnika, humanistička terapija. Ovaj oblik terapije usredotočuje se na pojedinca i kako on ili ona percipira svijet i okolinu. Od početka humanističke psihologije razvijene su brojne varijacije, ali u svakoj metodi terapeut pristupa pojedincu s optimizmom i bez prosuđivanja.
Dok psihoanalitička psihologija naglašava nesvjesno i ponašanje koje proizlazi iz uvjetovane prirode ljudskog postojanja, humanistička psihologija svoju pozornost usmjerava na svjesnog pojedinca. Ona procjenjuje koncept samoaktualizacije osobe i razmatra individualno ovladavanje i ispitivanje sebe. Humanistička terapija pruža liječenje, djelomično, kroz pacijentove vlastite kreativne procese. U njegovoj je srži pojam slobodne volje i samoodređenja, uključujući filozofska načela kao što su fenomenologija i egzistencijalizam.
Jedan oblik humanističke terapije je savjetovanje usmjereno na osobu, ili Rogerianska terapija, nazvana po jednom od utemeljitelja humanističke psihologije, Carlu Rogersu. Rogerian terapija je vrlo subjektivne prirode, zahtijeva od terapeuta da razumije pacijente, njihova iskustva i svijet s njihove točke gledišta. Pretpostavlja se da će osoba prirodno spoznati svoj krajnji potencijal ako je ne ometaju čimbenici okoliša i osobna iskustva. Cilj takvog osobnog i otvorenog pristupa je omogućiti pacijentima da sami odrede vlastitu vrijednost. Potiču se da postavljaju ciljeve temeljene na osobnim vrijednostima, a ne na onima koje im nameću društvo, okolina ili osobno iskustvo.
Geštalt terapija prebacuje fokus na pojedinca isključivo u sadašnjem trenutku. Terapeut pomaže pojedincu da sagleda svoje postupke i misli kako se događaju i da identificira emocionalne odgovore. Ova praksa tjera pacijente da postanu svjesniji sebe u sadašnjosti. Terapeut koristi eksperimente jedinstvene za svakog pacijenta, olakšavajući poboljšanu samosvijest i želju da se osjeća sigurnim u svoje emocionalno stanje i odgovore.
Transakciona analiza je oblik humanističke terapije usredotočen oko tri faze razvoja, faze roditelja, odrasle osobe i djeteta, koje se nazivaju ego-stanja. Radi na ideji da osoba doživljava i tumači životne događaje različito u svakoj fazi, te da događaji u jednoj fazi, kao što je djetinjstvo, mogu imati trajne implikacije na drugu. U neformalnoj atmosferi, terapeut pokušava riješiti ovisnost o dječjoj fazi. Pacijent identificira i poboljšava način na koji komunicira sa samim sobom i drugima. Ova spoznaja omogućuje osobi da, koristeći snagu volje i trud, mijenja negativne ponavljajuće trendove koji su se razvijali tijekom njegova života.
Humanistička terapija potiče terapeute i pacijente da gledaju dalje od čisto medicinskog aspekta psihološke prakse. Umjesto dijagnosticiranja i ukazivanja na negativne tendencije, humanistički terapeut se usredotočuje na pozitivna područja života i stajališta osobe. Egzistencijalna terapija, jedan oblik humanističke terapije, prenosi ovaj princip izvan psihološke tehnike u filozofsku arenu. Usredotočuje se na pacijentova sadašnja i buduća stanja, pri čemu je prošlost uglavnom beznačajna. Egzistencijalni terapeut pomaže pacijentu da shvati da je on jedina sila koja ima apsolutnu kontrolu nad svojim životom.