U zakonu, izravni dokaz je onaj koji dokazuje ili opovrgava nevinost, a da ne zahtijeva zaključak od strane suca ili porote. Postoji nekoliko različitih vrsta izravnih dokaza, uključujući iskaze svjedoka, audio ili video zapise i dokumentaciju. Neki oblici dokaza, kao što su uzorci DNK, mogu se smatrati izravnim dokazom samo u određenim slučajevima.
Svjedočenje očevidaca jedna je od najčešćih vrsta izravnih dokaza. Ako svjedok vidi ili čuje kazneno djelo, može ispričati događaje najbolje što može. Općenito, sudovi pretpostavljaju da je svjedok objektivna strana na koju se može pouzdati da će ispričati događaje onako kako su se dogodili, a da od suda ne zahtijevaju zaključak o tome što se dogodilo. Vizualno svjedočenje svjedoka, kao što je gledanje optuženika kako puca u žrtvu, obično se smatra najpouzdanijim oblikom izravnog dokaza. Ako svjedok čuje samo pucanj, on ili ona ne mogu izravno svjedočiti o tome tko je pucao iz pištolja, pa stoga može dati posredne, a ne izravne dokaze.
Premda je svjedočenje svjedoka jedna od najčešće korištenih vrsta izravnih dokaza, nije uvijek u potpunosti pouzdano. Svjedoci mogu imati pristranosti koje mogu utjecati na njihovo svjedočenje ili mogu imati poteškoća pri sjećanju točnog slijeda događaja zbog stresa ili šoka. Suci i porote moraju utvrditi pouzdanost i objektivnost svjedoka kada razmatraju kako vagati izravne dokaze očevidca.
Pouzdaniji oblici izravnih dokaza uključuju audio i video snimke. Budući da kasetofon ili video kamera ne mogu imati pristranost, objektivnost ove vrste dokaza obično je neupitna. Nadzorne vrpce, snimke prisluškivanja, pa čak i snimke mobitela mogu poslužiti kao izravan oblik objektivnog dokaza koji utvrđuje što se zapravo dogodilo tijekom zločina. U nekim slučajevima, međutim, snimke mogu biti neprihvatljive kao dokaz ako su dobivene nezakonito; na primjer, u Kaliforniji je ponekad protuzakonito snimiti osobu bez njezina znanja. Kako bi bili sigurni da se snimke mogu koristiti, odvjetnici i pravni službenici moraju voditi računa o poštivanju svih primjenjivih zakona o prikupljanju dokaza.
Dokumentacija koja se koristi kao izravni dokaz može uključivati e-poštu, pisma ili zapise u dnevniku. Oni se općenito smatraju izravnim samo ako sadrže stvarni zločin, kao što je e-poruka koja uključuje prijetnje smrću. Ako počinitelj prizna svoje zločine putem pisane korespondencije, ili svjedok u pisanoj formi iznese podatke o zločinu, to se također može smatrati oblikom činjeničnog dokaza.
U slučajevima očinstva, DNK dokaz može poslužiti kao oblik izravnog, činjeničnog dokaza. DNK se naširoko smatra pouzdanom metodom utvrđivanja očinstva, te stoga ne samo da zaključuje da je dijete u krvnom srodstvu s ocem ili majkom, već služi kao objektivan dokaz te činjenice. U mnogim kaznenim slučajevima, međutim, DNK dokazi, kao što su otisci prstiju ili podudarnosti krvi, smatraju se posrednim. Iako može dokazati da je osoba bila prisutna na mjestu zločina, to objektivno ne pokazuje je li dotična osoba počinila zločin ili nije.