Različite vrste Laissez-Faire politike vrte se oko koncepta potpuno slobodne trgovine, gdje je komercijalnim interesima dopušteno kupovati i prodavati robu preko granica bez ikakve državne intervencije kako bi kontrolirala ponudu i potražnju i manipulirala cijenama putem poreza, carina ili drugih vrsta kontrolnih mehanizama. Dok je politika Laissez-Faire nastala u Francuskoj u 17. stoljeću kada je trgovačka klasa tražila od francuske države da se ne miješa u njihove poslove, slobodna trgovina prakticirana je više u davna vremena nego u posljednjih nekoliko stoljeća. Kako vladina evidencija o tijeku uvoza i izvoza postaje preciznija, politika Laissez-Fairea postaje pitanje stupnjeva. Slobodna trgovina od 2011. često ukazuje samo na smanjenje carina, poreza i ograničenja, a ne na njihovo potpuno ukidanje.
Dobar primjer politike Laissez-Fairea je ona koja je nastala 2010. između Kine i Udruge zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Pregovori o smanjenju trgovinskih barijera bili su u tijeku od 2003. među ekonomskim sustavima svih uključenih nacija, koji zajedno uključuju gotovo jednu trećinu stanovništva Zemlje u to vrijeme i kombinirano gospodarstvo prema sporazumu o slobodnoj trgovini od 6,000,000,000 američkih dolara (USD) . Kao rezultat sporazuma, sve carine na robu koja prelazi granicu s Kinom u prosjeku iznosi 1% od 2011. godine, a carine na robu izvezenu iz Kine njenim partnerima iz ASEAN-a u prosjeku iznose 1.6%. Rezultati smanjenih troškova prekogranične trgovine povećali su obujam trgovine za 44% samo u 2010. između Kine i njenih partnera iz ASEAN-a, a neki proizvodi poput kozmetike kojima se trguje između Kine i Filipina doživjeli su dramatično smanjenje carina s prethodne razine od 60% na 5% u istoj godini. Male zemlje članice ASEAN-a, poput Vijetnama, također su doživjele dramatično povećanje protoka robe preko granica koje se izravno pripisuje smanjenju uvoznih i izvoznih poreza.
Drugi primjeri Laissez-Faire politike uključuju usklađivanje propisa o uvozu i izvozu u korist nacija s vrlo različitim potrebama. Ekonomska učinkovitost uključuje prilagođavanje trgovine kako bi se omogućilo nacijama da proizvode ona dobra ili usluge u kojima imaju konkurentsku prednost. Nacije u blizini ekvatora, na primjer, imaju najbolju klimu za uzgoj tropskog voća i poljoprivrednih kultura tijekom cijele godine, a nacije s visoko obrazovanim stanovništvom idealnije su za proizvodnju gotovih proizvoda kao što je potrošačka elektronika. Kako se zemlje sve više specijaliziraju na temelju svojih jedinstvenih konkurentskih prednosti, one postaju sve više međuovisne jedna o drugoj i to promiče trgovinu, koju najbolje olakšava politika Laissez-Faire.
Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) uspostavljen 1994. između Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade bio je pokušaj harmonizacije gospodarstva ove tri različite nacije. Ukinuo je carine, kao i ograničenja kolika se količina određenih proizvoda može uvesti ili izvoziti, te uklonio sva trgovinska ograničenja od 2008. Uklanjanjem ovih barijera, trgovina između triju zemalja porasla je za 190% u odnosu na 1993. god. prije sporazuma, do 2010. Ova vrsta neograničene provedbe Laissez-Faire politike stvorila je najveću regiju slobodne trgovine na svijetu u smislu vrijednosti trgovine, sa 17,000,000,000 USD robe i usluga kojima se godišnje trguje između NAFTA partnera od 2011. godine.