Osoba koja ima deluzijski poremećaj, što je mentalna bolest u kojoj osoba ima jednu ili više zabluda, ali nema druge psihijatrijske simptome, obično se liječi psihoterapijom i terapijom lijekovima. Često je teško započeti liječenje ove vrste poremećaja jer pacijent obično ne vjeruje da je njegov ili njezin problem psihijatrijske prirode. Kao takav, jedan od najvažnijih dijelova liječenja deluzijskih poremećaja je uvjeravanje pacijenta da on ili ona ima problem koji se uopće mora liječiti. Terapija lijekovima i psihoterapija se obično koriste za smanjenje utjecaja zabluda na život pacijenta, ali u mnogim slučajevima liječenje je gore od poremećaja zbog nuspojava. Općenito govoreći, liječenje deluzijskih poremećaja sastoji se od uvjeravanja pacijenta da su njegova ili njezina uvjerenja doista lažna, što može biti vrlo teško jer se često čine razumnim.
Ljudi koji pate od delusionalnog poremećaja ne pate od čudnih i nemogućih zabluda, nego od nešto normalnijih zabluda. Na primjer, osoba može vjerovati da je pod policijskim nadzorom ili da je posvojena. Obično se smatra da je granica između nebizarnih zabluda i paranoje jedna od stupnja, ali granica između bizarnih i nebizarnih zabluda mnogo je nejasnija. Osobito u slučaju vjerskih ili kulturnih uvjerenja, ono što može biti bizarno u jednom kontekstu, možda neće biti bizarno u drugom. Uspjeh u liječenju deluzijskih poremećaja ovisi o utvrđivanju ima li osoba zapravo poremećaj deluzije.
Jedan od najvažnijih koraka u planovima liječenja deluzijskih poremećaja je utvrđivanje da problem postoji iz perspektive pacijenta. Kada su se zablude osobe umiješale u život osobe do stupnja u kojem je liječenje obvezno, on ili ona možda nemaju izbora nego suočiti se s zabludama. U manje teškim slučajevima, osoba može odbiti liječenje i nastaviti u deluzijama, pa je ovaj korak ključan.
U liječenju poremećaja u zabludi koji uključuje lijekove obično se koriste atipični antipsihotici poput risperidona i olanzapina. Mogu se koristiti i drugi antipsihotici. Lijekovi protiv anksioznosti mogu smanjiti uznemirenost zbog sukoba i mogu olakšati liječenje, iako ponekad nisu prikladni za dugotrajnu upotrebu.
Psihoterapija je jedan od najvažnijih dijelova liječenja deluzijskih poremećaja jer se bavi specifičnim logičkim zabludama u uvjerenjima pacijenta. Možda će biti teško prevladati specifičnosti pacijentovog sustava uvjerenja jer su te zablude često razrađene, a pacijenti su često inteligentni. Osim ove vrste terapije, mogu biti korisni i tretmani koji poboljšavaju funkcionalnost u svakodnevnom životu. Pacijenti također imaju koristi od susreta s drugim ljudima s deluzijama i od učenja više o ovom određenom poremećaju.