Postoje tri glavne vrste manometrije: ezofagealna, anorektalna i rinomanometrija. Svaki se koristi za mjerenje funkcije određenog dijela tijela. Ovi se testovi koriste tijekom dijagnoze ili određenih zdravstvenih stanja i kod djece i kod odraslih.
Manometrija jednjaka uključuje korištenje duge cijevi koja se uvodi kroz nosne šupljine i dolje u želudac. Posebni senzori nalaze se na različitim dijelovima ove cijevi, a koriste se za mjerenje učinkovitosti kontrakcija jednjaka od grla do želuca. To je korisno kada se dijagnosticira ili pronađe uzrok stanja poput refluksne bolesti kiseline. Pacijentima se daje blaga lokalna anestezija kako bi se spriječila pojava boli, iako je blaga nelagoda uobičajena. Od njih se također traži da popiju malu količinu vode ili druge tekućine kako bi procijenili koliko dobro funkcionira jednjak.
Senzori na cijevi povezani su s računalom; očitanja sa svakog senzora čita računalo i izračunava se dijagnostičko očitanje. Iako nije jedina metoda u dijagnosticiranju zdravlja jednjaka, monometrija je korisna u određivanju uzroka postojećih simptoma kod nekih pacijenata.
Anorektalna manometrija je u praksi slična manometriji jednjaka. U tom slučaju, cijev se uvodi u rektum i kroz nju se uvodi tekućina za mjerenje kontrakcija rektalnog sfinktera i debelog crijeva. Cjevčica je općenito dovoljno dugačka da dosegne daleko u debelo crijevo, kako bi se izmjerila mišićna snaga svih mišića potrebnih za zbijanje i eliminaciju izmeta. Senzori su prisutni kao u manometriji jednjaka, a rezultati se dešifriraju na isti način.
Upotreba anorektalne manometrije češća je kod djece nego kod odraslih. To je zato što se određena stanja koja utječu na mišiće sfinktera rektuma i debelog crijeva najčešće javljaju u male djece i tijekom tog vremena se korigiraju. To ne znači da manometrija ne može biti korisna za odrasle, jer postoje određeni uvjeti i ozljede koje bi to mogle zahtijevati.
Rinomanometrija je još jedan oblik testa koji se provodi za određivanje protoka zraka u nosnim šupljinama. Radi se postavljanjem sonde na kraj nosnice, pričvršćene trakom. Pacijenti tijekom testa nose masku na licu i udišu kroz nos nekoliko minuta. Ponekad se senzor postavlja prema stražnjem dijelu nosne šupljine i na taj se način prati protok zraka. Kao i kod prethodna dva testa, sonda ili senzor unose podatke u računalo za očitavanje.