Mogućnosti ulaganja nisu ograničene na domaće izvore. Međunarodna tržišta predstavljaju gospodarstva izvan domaćih tržišta. Ulaganje u globalna tržišta uključivalo bi i međunarodna i domaća tržišta, ali međunarodna tržišta po mnogim standardima isključuju nacionalne mogućnosti. Proširuje se i na tržišta dionica i tržišta obveznica međunarodnih ekonomija. Ako ulagač u Sjedinjenim Državama odluči plasirati novac kod upravitelja imovinom u Aziji koji se usredotočuje na mogućnosti ulaganja tamo i diljem Europe, na primjer, investitor postaje izložen međunarodnim tržištima.
Postoje različiti načini na koje se može investirati na međunarodnim tržištima. Jedna od tih strategija je ulaganje u strane valute, odnosno u monetarni sustav druge zemlje. Ova se investicijska strategija potiče kada valuta na domaćim tržištima počinje pokazivati znakove slabosti i inflacije. Trgovina valutom uključuje kupnju duga ili obveznica koje je izdala vlada druge zemlje.
Drugi način na koji ulagač može steći izloženost međunarodnim valutnim tržištima je putem fondova kojima se trguje na razmjeni valuta (ETF). Ovi indeksni fondovi trguju poput dionica na financijskim tržištima. ETF-ovima se dodjeljuje trgovački simbol i dobivaju i gube vrijednost slično pojedinoj dionici. Ova ulaganja, međutim, mogu pokazivati volatilnost ili ekstremne dobitke i gubitke jer se snaga valute može promijeniti na hir. Putem ETF-a u stranoj valuti ulagači dobivaju pristup osnovnoj valuti u drugoj zemlji, a potom i međunarodnim tržištima.
Podskup međunarodnih tržišta uključuje tržišta u nastajanju. Ova gospodarstva predstavljaju gospodarstva u razvoju za razliku od već razvijenih tržišta. Početkom 21. stoljeća neka od uobičajenih tržišta u nastajanju uključivala su Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu. Ulaganje u tržišta u nastajanju jedan je od načina uvođenja diverzifikacije u portfelj. To je strategija koju često primjenjuju neki od najvećih svjetskih ulagača, uključujući financijske institucije, mirovinske fondove i fondove.
Zemlje u razvoju predstavljaju veći rizik u odnosu na već razvijena gospodarstva jer tamo ima manje ekonomske i trgovačke povijesti. Također, neka od tržišta u razvoju imaju nestabilne političke režime koji mogu utjecati na stabilnost nacionalnih ekonomskih tržišta. Dakle, uz obećanje potencijalnog rasta i unosnih povrata, ulagači također preuzimaju dodatni rizik, zbog čega se samo dio ukupnog investicijskog portfelja obično usmjerava tamo. Ta ulaganja postaju sve privlačnija kada domaća ulaganja ne uspijevaju ili investitor poput mirovinskog fonda mora ostvariti znatne povrate kako bi ispunio obveze financiranja.