Modeli međunarodne trgovine mogu se pratiti barem do teorije apsolutne prednosti koju je iznio Adam Smith. Ova teorija je pokazala da je za zemlju bilo korisno specijalizirati se i uključiti se u međunarodnu trgovinu ako može proizvoditi neku robu učinkovitije od svojih trgovinskih partnera. Ovu teoriju dalje je razvila teorija komparativne prednosti Davida Ricarda, koja je pokazala da bi se država trebala specijalizirati za ona dobra u čijoj je proizvodnji bila relativno učinkovita. Ricardova teorija je u novije vrijeme dodatno poboljšana kako bi se proizvela neorikardijanska teorija koja koristi manje pretpostavki od izvorne teorije. Drugi važni modeli međunarodne trgovine uključuju Heckscher-Ohlinovu teoriju, koja naglašava važnost čimbenika proizvodnje u zemlji, i teoriju gravitacije, koja promatra veličinu i blizinu trgovinskih partnera.
Dok je Smith samo pokazao da je međunarodna trgovina bila korisna u određenim specifičnim okolnostima, Ricardova teorija je pokazala da uvijek ima smisla da se zemlja specijalizira za proizvodnju onih dobara i usluga u kojima je relativno najučinkovitija. Ova specijalizacija povećava produktivnost i povećava ukupnu proizvodnju zemlje. Država ne mora imati apsolutnu prednost u proizvodnji robe pod uvjetom da je oportunitetni trošak proizvodnje te robe niži od troškova njezinih trgovinskih partnera u proizvodnji iste robe.
Ricardova teorija komparativne prednosti koristi brojne pretpostavke. Na primjer, pretpostavlja se da je jedini ulaz u industrijsku proizvodnju radna snaga i da je ta radna snaga mobilna između industrija, ali ne i između zemalja. Moderna usavršavanja Ricardove teorije proizvela su modele međunarodne trgovine koji mogu pokazati komparativnu prednost u nizu roba i zemalja, umjesto Ricardovog originalnog modela, koji je koristio dvije zemlje i dvije kategorije robe.
Heckscher-Ohlin model međunarodne trgovine naglašava resurse dostupne u svakoj zemlji i naglašava važnost čimbenika proizvodnje u svakoj zemlji. Obilje čimbenika kao što su rad ili kapital u zemlji određuje vrstu međunarodne trgovine u kojoj se zemlja bavi. Zemlja proizvodi i izvozi robu koja iskorištava prednosti čimbenika proizvodnje kojih ima u izobilju i uvozit će onu robu koja zahtijeva ulaz faktora proizvodnje koji su rijetki u zemlji.
Modeli međunarodne trgovine također uključuju gravitacijski model koji gleda na ekonomsku masu svake zemlje i udaljenost između trgovinskih partnera. Gravitacijski model dolazi do predviđanja trgovinskih tokova između zemalja na temelju ovih elemenata i drugih čimbenika kao što je kolonijalna povijest između zemalja koje su utjecale na obrasce trgovine. Ovaj model ima određenu potporu iz empirijskih promatranja transakcija unutar trgovačkih blokova kao što je Sjevernoamerička udruga za slobodnu trgovinu.