Neurofeedback terapija je metoda liječenja moždanih poremećaja koja mjeri pacijentove moždane valove kako bi ih prilagodila. Ova prilagodba ima za cilj liječenje osnovne bolesti unutar pacijentovog središnjeg živčanog sustava. Postoje dvije opće vrste neurofeedback terapije — pasivna i aktivna. Razlika između pasivne i aktivne vrste neurofeedback terapije leži u stupnju pacijentovog sudjelovanja u procesu.
Pasivna neurofeedback terapija obično koristi uređaj koji šalje niskoenergetske radio valove u pacijentov mozak i mjeri valove koji se vraćaju, što ga čini dvosmjernim sustavom. Pacijentov mozak automatski osjeti poremećaj njegove normalne obrade signala i prilagođava se, stvarajući za što se terapeuti nadaju bolje, učinkovitije puteve. Pacijent mora proći više sesija kako bi izmjerio svoje moždane valove, a pronađene su optimalne postavke za liječenje bolesti. Popularna vrsta ove terapije poznata je kao Low Energy Neurofeedback System (LENS).
Također se vjeruje da aktivna neurofeedback terapija preoblikuje pacijentov mozak uz aktivnu pomoć koju pacijent pruža. Učeći se intenzivno usredotočiti na određeni podražaj, smatra se da pacijenti dobivaju veću kontrolu nad svojim umom i razbijaju štetne misaone obrasce koji su ih mučili u prošlosti. Tijekom terapijskog procesa, pacijentovo vlasište je opremljeno elektrodama spojenim na elektroencefalogram (EEG) koji sortira, mjeri i bilježi različite vrste moždanih valova proizvedenih u središnjem živčanom sustavu.
Jedan oblik aktivne terapije ima pacijent kontrolu nad video igricom koja reagira na beta valove proizvedene intenzivnom koncentracijom. Kako se pacijent usredotočuje na igru, broj tih valova raste, a broj theta valova povezanih s sanjarenjem i pospanošću se smanjuje. Jedan ili više terapeuta su pri ruci kako bi pružili pozitivno potkrepljenje dok pacijent pokazuje veće majstorstvo nad svojom sposobnošću koncentracije. Postavljanje poput igre nije jedina korištena metoda; terapeuti koriste sve vrste vizualnih i audio podražaja kako bi zadržali pacijentovu pažnju.
Neurofeedback terapija se osobito koristila za liječenje poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Također se koristi za pomoć onima koji se bore s ovisnošću i poremećajima raspoloženja kao što su depresija i anksioznost, problemi koji se obično liječe lijekovima. Zagovornici neurofeedback terapije također vjeruju da može pomoći pacijentima koji pate od epilepsije i poremećaja spavanja, kao i onima koji se oporavljaju od moždanog udara i ozljeda glave. Najveći pobornici terapije vjeruju da može proizvesti vrstu moždanih valova koji su tipično povezani s terapijom lijekovima, čime se smanjuje potreba za lijekovima.
Neki su liječnici postavili pitanja o liječenju neurofeedbackom, tvrdeći da nije bilo dovoljno istraživanja koja bi dokazala njegovu učinkovitost. Drugi tvrde da može nadopuniti, ali ne i zamijeniti terapiju lijekovima. Unatoč ohrabrujućim podacima, neurofeedback terapija je još uvijek manje uobičajen način liječenja problema središnjeg živčanog sustava, često zbog troškova. Bez obzira na to je li liječenje neurofeedback terapijom pasivno ili aktivno, liječnici obično daju pacijenta podvrgnuti 20 do 40 sesija, režim koji se može pokazati skupim u usporedbi s cijenom lijekova na recept.
Neurofeedback terapija datira iz 1960-ih, kada su istraživači sa Sveučilišta Chicago i UCLA otkrili da su stupnjevi opuštenosti njihovih ispitanika povezani s učestalošću određenih moždanih valova. Beta valovi su najbrži, što ukazuje na najnabrijaniju moždanu aktivnost, dok alfa valovi ukazuju na mirnija, reflektirajuća stanja. Theta valovi su čak sporiji od alfa valova i vidljivi su kod pospanih subjekata. Delta valovi su najsporiji od svih i često su povezani s dubokim snom.