Postoji niz OpenGL® efekata koji se mogu postići korištenjem miješanja, skaliranja površinskih normala, materijala i osvjetljenja. OpenGL® zapravo ne podržava mnoge specijalne efekte, kao što to rade neke grafičke kartice, ali pruža alate kao što je OpenGL® jezik shadera (GLSL) kako bi se neki OpenGL® efekti mogli proizvesti s relativnom lakoćom. Osnovni efekti poput magle, detekcije rubova i svjetlosnih trikova mogu se koristiti za pružanje stiliziranijeg prikaza scene, dok se efekti kao što su uistinu reflektirajuće površine, volumetrijske sjene i dinamički animirane teksture mogu koristiti za otkrivanje scene koja je vrlo realistična.
Jedan od najosnovnijih OpenGL® učinaka koji se može naći u mnogim aplikacijama je anti-aliasing. To uključuje uzimanje niza piksela koji su prikazani i zatim izračunavanje razmaka između njih kako bi se stvorili posredni koraci i boje koje će ih okružiti. Krajnji rezultat je scena koja se ponekad može činiti malo zamućenom, s dodanom mekoćom svim tvrdim rubovima koji su nacrtani. Većina grafičkog hardvera podržava ubrzano anti-aliasing jer smanjuje neprivlačnu piksilaciju na zaslonu.
Mnogi programeri koji tek počinju s iznenađenjem saznaju da su sjene unutar scene zapravo jedan od posebnih OpenGL® efekata koji se moraju eksplicitno programirati i ne pojavljuju se prema zadanim postavkama. Taj se učinak može postići iscrtavanjem obrisa modela u međuspremnik šablona i zatim projiciranjem te šablone na ravninu koja je postavljena u scenu pod odgovarajućim kutom. Složenijim tehnikama blendanja mogu se napraviti i sjene koje su po svojoj dubini realnije.
Model osvjetljenja koji koristi OpenGL® zapravo ne izračunava odbijanje svjetlosnih zraka unutar scene na način koji je u skladu s fizičkim svijetom. To je dovelo do razvoja uistinu reflektirajućih površina kao jednog od popularnijih OpenGL® efekata. Ova vrsta efekta u biti prikazuje scenu iz drugog kuta na sliku, a zatim tu sliku koristi kao teksturu za reflektirajuću površinu. Iako je računalno skupo, može pomoći oponašanju realizma u sceni.
Jedan od općenitijih i najčešće korištenih OpenGL® efekata koji se mogu izvesti s shaderima je sustav čestica. Ovo je način primjene algoritama, obično fraktalnih algoritama, na elemente scene kako bi se osigurali objekti ili drugi elementi za koje se može činiti da se pomiču ili prikazuju organske kvalitete, iako su te kvalitete zapravo rezultat statične formule. Sustavi čestica mogu se koristiti u OpenGL®-u za simulaciju goruće vatre, kretanja ptica ili čak oblika oblaka na nebu.