Postoje mnoge vrste overclocking testova osmišljenih kako bi se osiguralo da svaki hardver koji je overclockan još uvijek ispravno funkcionira. Jedan od najčešće korištenih overclocking testova poznat je kao test stabilnosti i provjerava da li overclockani hardver još uvijek točno obavlja svoje osnovne funkcije. Drugi test poznat je kao test stresa i uzrokuje da hardver upotrijebi svu svoju procesorsku snagu za dovršetak testa, otkrivajući aspekte performansi kao što je količina proizvedene topline, s kojom se možda treba suočiti da bi se hardver koristio na overclockanim razinama . Vremenski testovi posebno mjere brzinu kojom hardver funkcionira kada je overclockan, mjereći brzinu kojom se podaci kreću između komponenti i ukupnu latenciju ključnih operacija. Postoje posebni testovi dizajnirani za mjerenje temperature i napona koji teče do procesora, osiguravajući da je struja energije dosljedna i da temperatura ne poraste na neprihvatljivu razinu.
Gotovo svi različiti testovi overkloka, uz nekoliko iznimaka, zahtijevaju prilično dugo da se izvedu kako bi se osiguralo da je testiranje točno i potpuno. U nekim slučajevima, posebno kod overclocking testova na stres, ovo vremensko razdoblje može biti 24 sata ili više. Testovi stabilnosti grafičke kartice mogu trajati samo nekoliko sati. Testovi su osmišljeni tako da se ponavljaju kako bi se osiguralo da su rezultati statistički točniji što je više moguće, smanjujući mogućnost anomalnih lažnih rezultata koji bi kasnije mogli dovesti do oštećenja ili gubitka podataka.
Jedan od najčešće korištenih overclocking testova je test stabilnosti. Ovo je test koji prisiljava procesor koji se overklokuje da izvrši niz logičkih operacija kako bi testirao može li te logičke operacije izvoditi dosljedno. Postoje situacije u kojima procesor neće uspjeti na testu, obično zato što je bio previše overclockan, u kojem slučaju će procesor morati smanjiti promjene. Za grafičku karticu, test stabilnosti može uključivati crtanje matematički složenih slika koje se zatim skeniraju u potrazi za pogreškama, dok bi test središnje procesorske jedinice (CPU) mogao uključivati rješavanje ostatka numeričkog Pi tijekom nekoliko sati, provjeravajući rezultate u odnosu na prethodno izračunati datoteka.
Stres testovi su jedan od važnijih overclocking testova koji se mogu izvesti, osiguravajući da hardver može raditi na novoj overclockanoj razini dulje vrijeme bez greške. Ovi testovi neprestano preplavljuju procesor naredbama koje se moraju izvršiti, obično kroz kombinaciju svih različitih dijelova procesora. Za CPU, ovo može biti test kao što je ponavljanje rješavanja formule za određivanje prostih brojeva. Testovi memorije mogu uključivati stalno čitanje, pisanje i kopiranje podataka kako bi se osiguralo da povećana brzina ne uzrokuje pogreške. Svi testovi potiskuju hardver s velikim brojem zadataka i također obično koriste neki oblik provjere grešaka kako bi bili sigurni da je i on stabilan i da ispravno izvodi testove.
Određivanje granica topline i napona može se izvesti s brojnim overclocking testovima. Oni povećavaju opterećenje procesora na gotovo 100 posto tijekom duljeg vremenskog razdoblja, a zatim mjere generiranu toplinu i količinu napona koji ulazi u čip kroz napajanje. Previše topline znači da će procesor trebati instalirati učinkovitiji sustav hlađenja, dok se napon može povećati ako je protok nizak ili nedosljedan nakon testiranja.