Poteškoće u učenju pisanja općenito se mogu grupirati u poteškoće u učenju u osnovnim vještinama pisanja, koje se također nazivaju disgrafija, ili poteškoće u učenju izražajnog jezika. Bilo koja od ovih poteškoća u učenju može se naći samostalno ili u kombinaciji s drugim, uključujući poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) , poremećaji iz spektra autizma visokog funkcioniranja ili poremećaji čitanja poput disleksije. Učenici s teškoćama u učenju pisanja u prosjeku nisu ni inteligentniji ni manje inteligentni od opće populacije; jednostavno imaju poteškoća s funkcioniranjem na određenom području.
Poteškoća u učenju u osnovnim vještinama pisanja znači da osoba ima poteškoća s mehanikom pisanja, kao što je izrazito loš rukopis, sklonost pisanju slova unatrag ili poteškoće s pravopisom. Neki učenici s ovim invaliditetom navode fantomske bolove u tetivama šake ili ruke koji se zapravo ne koriste pri pisanju. U nekim slučajevima, čini se da učenik ima poteškoća u razumijevanju veze između glasova i slova. Bez obzira na specifične simptome, učenici s ovim invaliditetom često imaju toliko problema s mehaničkim aspektima pisanja da im je teško koncentrirati se na sadržaj koji bi trebali pisati.
S druge strane, učenik s teškoćama u izražajnom jeziku ne mora nužno imati poteškoća s mehanikom tvorbe riječi, već s pisanim izražavanjem ideja. Čini se da je to kod nekih ljudi povezano s nemogućnošću prevođenja senzornih informacija u riječi. Na primjer, od učenika bi se moglo tražiti da pismeno opiše pingvina. On ili ona zna kako pingvin izgleda, ali ne može to objasniti na papiru. Učenici s ovim invaliditetom ponekad mogu dobro pisati iz upitnika, ali ponekad se čini da se ukoče i ne napišu baš ništa. On ili ona mogu imati ili ne moraju imati poteškoća u izražavanju ideja naglas.
Dijagnostički kriteriji za teškoće pisanja razlikuju se od države do države u SAD-u. Resursi su često dostupni u javnim školama za pomoć učenicima s mehaničkim, konceptualnim i verbalnim aspektima teškoća u učenju pisanja. Učenici s bilo kojom vrstom invaliditeta mogu imati neznatno manje problema s tipkanjem ili pisanjem kurzivom nego s ispisom, pa se može primijetiti da pišu ranije od svojih vršnjaka. Za neke zadatke također im može biti dopušteno da diktiraju svoje odgovore učitelju ili pomoćniku učitelja tako da i dalje stvaraju vlastiti sadržaj, ali ne moraju obavljati fizičke zadatke pisanja.