Različite smjernice za praksu koriste se za različite postupke i tretmane, obično povezane s nekim aspektom zdravstvene industrije. S obzirom na određene okolnosti, praktičar se može osloniti na smjernice svog područja kao obrazovni i profesionalni resurs. Druge vrste smjernica smatraju se proceduralnim izjavama koje opisuju određenu metodu liječenja. Vrsta liječenja koji se primjenjuje i povezani rizik često su povezani s time koliko je liječenje regulirano, a time i s namjerom praktičnih smjernica. Bez obzira na to koliko tretmani mogu biti različiti, svi se općenito koriste kako bi se osiguralo poštivanje standardnih postupaka i zadovoljenje parametara kvalitete.
Smjernice za praksu izdaju visoko cijenjene organizacije koje pružaju preporuke utemeljene na dokazima za postupke liječenja i dokumentaciju. Smjernice za liječenje uobičajene su u cijelom području zdravstvene skrbi, ali opseg do kojeg se provode može uvelike varirati. Regulatorne smjernice za klinička istraživanja općenito izdaje i provodi upravno tijelo kao sredstvo osiguranja kvalitete i dokumentacije. Smjernice za kliničko liječenje mogu se definirati kao skup sustavnih izjava razvijenih kako bi se pomoglo liječnicima i pacijentima u donošenju informiranih odluka o odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi. Smjernice za psihološki tretman osmišljene su da educiraju i savjetuju praktičare o profesionalnom ponašanju.
Iako ne postoje dvije identične smjernice za praksu, postoje neke sličnosti koje se mogu povući za usporedbu. Na primjer, mnoge smjernice za praksu uključuju detaljan proces dokumentacije za svaki postupak koji se izvodi kao dio liječenja. Kada su smjernice za praksu namijenjene kao obrazovni ili profesionalni resurs, tijelo za preporuku može dati procjene i savjete temeljene na dokazima koji su općenito prihvaćeni kao pouzdani i istiniti u cijeloj industriji. Ako se predviđa regulatorna revizija kako bi se osigurala usklađenost s određenim skupom praktičnih smjernica, tada se poduzimaju velike mjere kako bi se dokumentacija koja odražava kvalitetu liječenja provodila.
Samo u području medicine postoji ogroman broj različitih praktičnih smjernica za različite tretmane i postupke. To se vidi u razvoju novog farmaceutskog lijeka u odnosu na proizvodnju homeopatske tinkture. Regulatorno tijelo ima mnogo dublje ispitivanje razvojnog procesa novog lijeka nego kod homeopatskih tinktura, uglavnom zato što homeopatski lijekovi sadrže vrlo malo, ako ih uopće ima, takozvanih “aktivnih” sastojaka. Farmaceutski proizvodi sadrže potencijalno opasne razine aktivnih sastojaka, tako da su formulacija, ispitivanje i postupci proizvodnje regulirani u SAD-u onim što se naziva “dobre laboratorijske prakse” (GLP) i “dobre proizvođačke prakse” (GMP).
Vrsta praktične smjernice koju treba slijediti za određeni tretman u određenim okolnostima često je povezana s razinom rizika. Kod psiholoških tretmana, razina rizika može se smatrati relativno niskom. S farmaceutskim proizvodima, potencijal štetnih učinaka je znatno veći nego kod psihijatrijske procjene, a s tim dolaze i strože smjernice za praksu.