Programi za promjenu ponašanja eliminiraju neprilagođena ponašanja i zamjenjuju ih adaptivnim. U proučavanju ponašanja, neprilagođeno ponašanje je ono koje sprječava osobu da se prilagodi okolini ili podražaju. Zamjena ovih ponašanja adaptivnim omogućuje osobi funkcioniranje u okolnostima koje bi inače uzrokovale emocionalni slom. Programi za promjenu ponašanja često se koriste kao dio tekućeg liječenja osoba s poremećajima u ponašanju ili emocionalnim poremećajima, poput autizma.
Većina programa za promjenu ponašanja usmjerena je na postizanje cilja. Od pacijenta i, u većini slučajeva, od njegovatelja se traži da razmotre što je neprilagođeno ponašanje i koji će biti cilj zamjenskog ponašanja, odnosno cilj. Nakon što je cilj određen, tim koji pomaže pacijentu određuje kako postići cilj i kako mjeriti uspjeh. Mjerenje uspjeha sastavni je dio programa promjene ponašanja jer omogućuje pacijentu da vidi poboljšanje.
Pozitivno pojačanje je primarno sredstvo kroz koje se utječe na trajnu promjenu u većini programa za promjenu ponašanja. Osoba koja je podvrgnuta liječenju dobiva pozitivno potkrepljenje, kao što je nagrada, privilegija ili pohvala, kada se izvrši ciljano ponašanje. Postoji i negativna komponenta programa za promjenu ponašanja. U modernim programima negativno stanje je nedostatak pozitivnog pojačanja. Kazna za izvođenje neprilagođenog ponašanja rijetko se koristi u modernim programima za promjenu ponašanja.
Iako su mnogi programi promjene ponašanja osmišljeni i implementirani za pojedince, postoje i neki programi koji tretiraju ljude u grupama. Grupni programi se obično koriste za liječenje tinejdžera s neprilagodljivim ponašanjem zbog kojih se roditelji mogu osjećati preplavljenim. Čvrsta struktura, jasne posljedice i nagrade koriste se kako bi se tinejdžerima pomoglo u dostizanju ciljanog ponašanja. Ove vrste programa nisu prikladne za djecu s teškim oštećenjima koja zahtijevaju interakciju jedan na jedan kako bi promijenili ponašanje.
Jedna varijacija tradicionalnog programa promjene ponašanja poznata je kao kognitivno-bihevioralna terapija. Ova praksa kombinira pretpostavku kognitivne terapije da je izvor neprilagodljivog ponašanja netočan misaoni obrazac, s idejom modifikacije ponašanja da se ovi neprilagodljivi obrasci mogu zamijeniti onima koji koriste pacijentu. Ova vrsta terapije provodi se pod nadzorom psihijatra i možda nije prikladna za sve vrste pacijenata. Obično se koristi za liječenje anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i depresije, obično kod odraslih koji su sposobniji analizirati vlastite misaone obrasce.