Psihoterapija za poremećaje hranjenja obično uključuje tehnike za poučavanje pacijenta da prepozna i promijeni iskrivljene misli. Neki terapeuti koriste terapiju kognitivnog ponašanja kako bi promijenili percepciju i poboljšali samopoštovanje. Drugi koriste psihoanalitičku terapiju koja se usredotočuje na emocije i istraživanje pacijentovog odnosa s hranom. Psihodinamička teorija omogućuje pacijentu da usmjeri bijes na terapeuta kako bi potaknuo asertivnost. Tehnike hipnoze, vizualizacije i opuštanja alternativni su oblici psihoterapije za poremećaje hranjenja.
Kognitivno bihevioralna terapija općenito se smatra najučinkovitijim i najčešćim oblikom psihoterapije za poremećaje hranjenja kao što su bulimija, anoreksija nervoza i prejedanje. U ovoj metodi, terapeut pomaže pacijentu prepoznati nerealne misli koje pokreću destruktivno ponašanje. Pacijent bi mogao shvatiti da previše naglašava želju da bude savršen i da se samopoštovanje temelji isključivo na težini. Terapeut obično uči pacijenta da prizna druge prednosti i promijeni misli koje su usmjerene na nedostatke.
Tijekom psihodinamske terapije za poremećaje hranjenja, terapeuti dopuštaju pacijentu da izrazi ljutnju povezanu s bolnim odnosima s liječnikom. Ova teorija temelji se na uvjerenju da su poremećaji hranjenja povezani s nerazriješenim sukobima s drugima, a kada se ti sukobi riješe, mogu se otkriti zdravije vještine suočavanja. Trening asertivnosti obično je dio ove vrste psihoterapije za poremećaje hranjenja.
Emocionalna bol osnova je psihoanalitičkog terapijskog oblika psihoterapije za poremećaje hranjenja. Pacijent bi mogao steći razumijevanje emocionalnih razloga za bolest i kako odnosi s ljudima i hranom utječu na probleme s prehranom. Ova terapija se može provoditi individualno ili grupno.
Postoje tri osnovna oblika poremećaja hranjenja. Ljudi koji pate od anoreksije obično ne jedu u pokušaju da smršaju, čak i ako su izrazito mršavi. Bulimičari mogu prejesti velike količine hrane, ali tada povraćaju, koriste laksative ili ekstremno vježbaju kako bi se riješili unesenih kalorija. Prejedači se mogu ponašati slično bulimičarima jedući prekomjerne količine hrane, ali rijetko se čiste.
Poremećaji hranjenja mogu proizaći iz kulture savršenstva ojačane oglašavanjem. Pacijenti s poremećajem mogu pokušati postići ideal koji je nerealan i naći se u ciklusu koji ozbiljno utječe na njihovo zdravlje. Mogu postati ovisni o abnormalnim prehrambenim navikama potaknutim nezdravom percepcijom svog tijela, te nastoje postati prihvaćeni ili poželjni. Neki ljudi s poremećajem prehrane sebe vide kao ružne i debele čak i kada je njihova težina opasno niska.
Psihoterapija za poremećaje hranjenja može uključivati obiteljske ili grupne terapije koje vodi profesionalac obučen u tom području. Obiteljska terapija može riješiti disfunkcije koje pridonose problemu. Jedan od ciljeva ove terapije je ujediniti obitelj kako bi mogla podržati i razumjeti temeljne razloge nezdravih prehrambenih navika.