Poteškoće u razvoju su tjelesna i psihička stanja koja nastaju prije 18. godine života i koja mogu pridonijeti cjeloživotnim poteškoćama oboljelih u područjima samostalnog života, zapošljavanja i odnosa. Različite vrste smetnji u razvoju imaju niz simptoma i mogu biti genetske, fizičke ili psihološke prirode. Uobičajene razvojne poteškoće uključuju intelektualne teškoće, neurološke poteškoće kao što je cerebralna paraliza i osjetna oštećenja kao što su poremećaji vida ili sluha.
Intelektualne teškoće, ponekad poznate kao mentalna retardacija, narušavaju sposobnost pojedinca da stječe znanje, razvija vještine i razum. Osobe s intelektualnim teškoćama mogu imati poteškoća u komunikaciji s drugima, obavljanju osnovnih svakodnevnih životnih zadataka ili donošenju dobrih odluka. Intelektualni nedostatak može imati bilo koji broj uzroka, kao što je kromosomski poremećaj poput Downovog sindroma, ili može biti posljedica prenatalnog oštećenja, kao što je fetalni alkoholni sindrom ili oštećenje mozga pri rođenju ili kasnije u životu zbog nesreće. Intelektualne teškoće se obično dijagnosticiraju primjenom testa inteligencije, koji se ponekad naziva i test kvocijenta inteligencije (IQ), osobi za koju se sumnja da je intelektualno ometena. Nizak rezultat na takvom testu može ukazivati na prisutnost intelektualne teškoće.
Poremećaji iz autističnog spektra su još jedna vrsta razvojnih poteškoća. Osobe iz spektra autizma imaju poteškoća s komunikacijom i društvenom interakcijom i mogu pokazati snažnu privrženost rutinama i ritualima te sudjelovati u ponašanju koje se ponavlja. Simptomi autizma znatno se razlikuju, a neki iz spektra pokazuju značajno oštećenje, dok drugi pohađaju redovne škole, imaju plaćeni posao, pa se čak mogu vjenčati i osnovati obitelj. Među razvojnim teškoćama, poremećaji iz spektra autizma jedni su od najraznovrsnijih kada je u pitanju funkcioniranje onih s dijagnozom kao na spektru. Iz tog razloga, poremećaje iz spektra autizma može biti teže dijagnosticirati nego druge vrste razvojnih poteškoća, budući da se veći dio dijagnostičkog procesa temelji na opažanjima roditelja, učitelja i stručnjaka za mentalno zdravlje, a ne na objektivnijim oblicima testiranja.
Oštećenja vida i sluha razvojne su poteškoće koje same po sebi ne mogu uzrokovati kognitivna oštećenja. Oni, međutim, mogu ograničiti način na koji dijete uči i komunicira sa svijetom. Ako ne dođe do intervencije, dijete može biti odgođeno u svom intelektualnom, socijalnom i emocionalnom razvoju. Iz tog razloga, roditelji se potiču da prijave svaku sumnju na oštećenje vida ili sluha svom pedijatru kako bi se moglo napraviti daljnje testiranje.