Retorički pristupi mogu se opisati u smislu korištenih sredstava uvjeravanja ili u smislu svrhe određenog retoričkog djela. Tri osnovna sredstva uvjeravanja, kako ih je Aristotel iznio u svojoj raspravi Ars Rhetorica, su etos, patos i logos. Isto tako, postoje tri osnovne svrhe klasičnih retoričkih djela, koje je Aristotel također opisao kao retoričke vrste. Ovi pristupi uključuju zakonodavni, forenzički i ceremonijalni, inače poznati kao deliberativni, sudski i epideitički.
Kao retorički pristupi, logos, etos i patos diktiraju kako govornik ili pisac priziva publiku u nastojanju da uvjeri ili na drugi način utječe na publiku. Logos koristi činjenice i logiku za uvjeravanje, usredotočujući se na argumente indukcije ili dedukcije. Indukcija počinje s određenim primjerom i vodi publiku do općih shvaćanja, dok dedukcija vodi publiku od općeg shvaćanja do određene instance. Pathos koristi emocije kako bi privukao publiku, oslanjajući se na odgovore kao što su ljutnja, strah, ljubav ili sažaljenje.
Ethos, završni od tri retorička pristupa utemeljena na metodi uvjeravanja, uključuje izgradnju vjerodostojnosti u očima publike. Govornik ili pisac mora uspostaviti vlastitu etičku ili moralnu vjerodostojnost u nastojanju da se publika složi s određenim stajalištem. On ili ona to postižu dobrom voljom, zdravim razumom, inteligentnim predstavljanjem i utvrđivanjem sebe kao čestitog pojedinca dobrog karaktera.
U smislu pristupa koji se temelji na svrsi, klasična je retorika povijesno podijeljena u tri grane na temelju čimbenika kao što su publika i tema o kojoj se raspravlja. Svaka svrha, bilo zakonodavna, sudska ili ceremonijalna, zahtijevala je različite pristupe i sredstva uvjeravanja. Studenti retorike poučeni su kako odrediti koji je pristup najprikladniji na temelju teme i publike.
Zakonodavna retorika bila je, i još uvijek je, politički orijentirana. Formalno poznata kao deliberativna retorika, njezina je svrha razuvjeriti političko stajalište, potaknuti drugi stav ili oboje. Sudski retorički pristupi, također poznati kao forenzička retorika, namijenjeni su optuživanju ili obrani na temelju zauzetog stajališta. Na primjer, dramatične, cvjetne završne riječi iznesene na kaznenom suđenju smatrale bi se sudskom retorikom, budući da ti argumenti imaju za cilj uvjeriti porotu da osudi ili oslobodi optuženika.
Konačno, epideitska ili ceremonijalna retorika, također poznata kao demonstrativna retorika, ima za cilj ponuditi ili okrivljavanje ili pohvalu. Takvi se retorički pristupi obično koriste za svaki uvjerljiv rad koji ne spada u političke ili pravosudne teme. Iako zakonodavna, forenzička i ceremonijalna nisu jedine svrhe retorike, one su najčešći slučajevi u kojima se retorika koristi.