Postoji mnogo različitih vrsta softvera za praćenje weba, namijenjenih različitim namjenama. Općenito, međutim, softver za praćenje weba dolazi u jednoj od dvije vrste: softver za aktivno praćenje weba i softver za pasivno praćenje weba. Aktivni softver ograničava ono što korisnici interneta na računalu mogu pristupiti i vidjeti, koristi se kako bi spriječio djecu da pristupaju stranicama koje se smatraju neprihvatljivim, ili zaposlenicima da ne gube vrijeme na poslu, ili u nizu drugih upotreba. Pasivni softver, s druge strane, omogućuje korisnicima da rade što god žele na internetu, ali prati sve što rade u zapisnik, koji kasnije može dohvatiti roditelj, šef ili druga zainteresirana strana kako bi pratio kako su ljudi korištenjem interneta.
Softver za aktivno praćenje weba daleko je najčešći tip softvera za praćenje weba i uključuje proizvode kao što su Guardian® Monitor Family Edition i Spytech® SentryPC. Softver za aktivno praćenje weba najčešće se koristi s djecom, kako bi se osiguralo da ne mogu pristupiti stranicama koje se smatraju opasnim ili neukusnim. Pornografske stranice, na primjer, mogu biti blokirane ovom vrstom softvera, kao i internetske chat sobe ili druga područja u kojima bi djeca mogla naići na online kriminalce.
Najaktivniji softver za praćenje weba funkcionira korištenjem središnje baze podataka stranica koje su na crnoj listi, a zatim koristi određenu razinu analize sadržaja kako bi provjerio web-mjesto prije nego što se posjeti. Bolji programi omogućuju roditeljima ili poslodavcima da dodaju web-mjesta na popis dopuštenih, puštajući ih bez obzira na sve, na primjer u slučajevima kada bi internetska verzija Lady Chatterley’s Lover mogla biti blokirana, ali potrebna za školski projekt. Ovi programi često također dopuštaju da se određene ključne riječi dodaju na crnu listu, kako bi se spriječilo pojavljivanje web-lokacija koje prikazuju koncepte koje određeni roditelj smatra neukusnim.
Pasivni softver za praćenje weba je nešto suptilniji, iako mnogi programi dolaze u paketu s aktivnom i pasivnom verzijom. Namjera softvera za pasivno praćenje weba je zabilježiti sve internetske aktivnosti, tako da ih roditelj ili poslodavac kasnije mogu pregledati i vidjeti je li se događalo nešto čime su nezadovoljni. U tu svrhu se prate ne samo stvari poput posjećenih web-mjesta, već i razgovori u čavrljanju, dolazna i odlazna e-pošta, preuzimanja, pa čak i pritiskanje tipki dok se upisuju.
Jednostavan softver sve te informacije čuva u središnjem dnevniku, kojem kasnije može pristupiti osoba koja ga je instalirala. Moderniji softver često uključuje i verziju s daljinskim pristupom, koja omogućuje onome tko ga je instalirao da zapravo gleda što osoba radi na računalu u stvarnom vremenu. Na taj način oni u biti mogu prisluškivati razgovore u čavrljanju i pregledavanje weba, te mogu posredovati ako misle da će se dogoditi nešto što bi moglo biti opasno ili neprihvatljivo. U radnom okruženju, to poslodavcima omogućuje praćenje svojih zaposlenika kako bi bili sigurni da rade na svojim projektima dok su za računalom, umjesto da gube vrijeme tvrtke.
Naravno, softver za praćenje weba postavlja niz etičkih, pa čak i pravnih pitanja, koja su bila predmetom velike rasprave. Prilikom blokiranja pristupa stranicama, postavljaju se pitanja cenzure, a s obzirom na to da ovi programi često nekažnjeno blokiraju stranice, ponekad se mogu blokirati potpuno benigne stranice. Prilikom praćenja web prometa i čavrljanja pokreću se problemi privatnosti te se postavlja pitanje ima li roditelj ili poslodavac pravo sudjelovati u privatnim razgovorima, ma kakva opravdanja bila.