Teorija organizacijskog ponašanja obično predstavlja koncepte koji pomažu tvrtki u stvaranju boljih praksi upravljanja. U nekim slučajevima te teorije mogu značiti stvaranje strukture u poslovanju; u drugim slučajevima, to može biti obuka osoblja za različite aktivnosti. Najčešći tipovi organizacijskog ponašanja uključuju klasično, nepredviđeno i sustavno, između ostalog. Prva teorija preuzima upravljačku praksu poduzeća, druga se bavi upravljanjem sukobima u organizaciji, a posljednja predstavlja teoriju međusobno povezanih sustava. Tvrtka može koristiti jednu teoriju ili prijeći na drugu, ako to želi, sve dok novo ponašanje povećava operativnu učinkovitost poslovanja.
Klasična teorija organizacijskog ponašanja obično uključuje četiri dijela, iako noviji oblici ove teorije mogu uključivati više dijelova. To su: pronalaženje najboljeg načina za izvršavanje zadataka, usklađivanje najboljeg zaposlenika sa svakim zadatkom, pomno nadgledanje radnika uz korištenje nagrada i kazni za motivaciju, te korištenje planiranja i kontrole upravljanja u tvrtki. Svaki dio je važan za svaku aktivnost u poslovanju, a krajnji rezultat ovog upravljanja je poboljšana učinkovitost i učinkovitost. Ova klasična teorija također može potpasti pod naziv znanstvena teorija upravljanja. Ovu teoriju također je vrlo naporno dovršiti u usporedbi s drugim teorijama organizacijskog ponašanja.
U većini tvrtki sukob se ne smatra korisnim, a većina rukovoditelja više razine traži načine da ga izbjegne. Teorija organizacijskog ponašanja nepredviđenih situacija, međutim, razumije da je sukob neizbježan, iako se njime obično može upravljati. Stoga vlasnici i rukovoditelji moraju pronaći načine za upravljanje i kontrolu sukoba među radnicima, odjelima i vanjskim grupama. Tvrtke koje sudjeluju u ovoj organizacijskoj teoriji često daju više upravljačke kontrole menadžerima i nadzornicima niže razine. To omogućuje kontrolu sukoba na nižim razinama bez mikroupravljanja od strane rukovoditelja više razine.
Teorija organizacijskog ponašanja sustava promatra tvrtke kao pojedinačne, ali međusobno povezane dijelove mnogo veće operacije. Ako upravljački tim tvrtke promijeni samo jedan aspekt odjela, to može uzrokovati odjek koji odjekuju kroz druge odjele. Prema ovoj teoriji, važno je razumjeti da dinamička ravnoteža mora postojati kako bi poduzeće nastavilo učinkovito poslovati. Osim toga, neki nelinearni odnosi mogu postojati među varijablama koje dodaju još veću složenost cjelokupnoj organizaciji. Ove dodatne varijable – zajedno s onima koje su već poznate – mogu otežati kontrolu nad entitetom koji radi prema teoriji organizacijskog ponašanja sustava.