Dvije glavne vrste terapije paničnog poremećaja su kognitivna bihevioralna terapija (CBT) i terapija racionalnog emotivnog ponašanja (REBT). REBT se općenito smatra prvom učinkovitom metodom stvorenom za liječenje paničnih poremećaja. CBT je evoluirao iz REBT-a, ali primjenjuje jedan poseban dio REBT-a kao cjelokupni okvir terapije. Glavna razlika između njih dvoje je u tome što REBT ima pristup prema kojem pacijent treba razumjeti što je dovelo do poremećaja, dok se CBT gotovo u potpunosti fokusira na učenje novih tipova ponašanja.
REBT je 1955. razvio psiholog dr. Robert A. Ellis, koji se često smatra jednim od najutjecajnijih psihoterapeuta u povijesti medicine. Razvio je REBT iz svog uvjerenja da poremećaji osobnosti nisu nikakva vrsta kliničkog ludila i da se mogu izliječiti promjenom ponašanja. Do tada su mnogi pacijenti koji su patili od paničnih poremećaja i poremećaja osobnosti liječeni psihoanalizom kao terapijom paničnog poremećaja. Psihoanaliza je vrsta terapije koja obično nastoji pronaći temeljnu neurozu koja može uzrokovati ponašanje. Ellis je vjerovao da psihoanaliza nije otišla dovoljno daleko, da ne samo da pacijent treba razumjeti svoje ponašanje, nego je trebao i nadzirani “trening” kako bi prevladao ponašanje.
Većina pacijenata koji se podvrgnu REBT-u prvo se potiču da otkriju uzrok ili okidač svoje panike. Nakon što se utvrdi uzrok, psiholozi im općenito pokušavaju pomoći otkriti zašto ovaj okidač dovodi do panike. Procjenjuju se različite faze panike kako bi se pomoglo pacijentu da shvati zašto obična nelagoda često eskalira u punu paniku. Osim toga, REBT koristi elemente CBT-a, kao što je postupno izlaganje situacijama koje mogu dovesti do panike, kako bi pacijent pronašao načine kako promijeniti svoje ponašanje i nositi se sa situacijom.
Kada se koristi kao terapija paničnog poremećaja, CBT nije toliko usmjeren na duboko ukorijenjene psihološke probleme kao REBT. CBT se obično koncentrira na prihvaćanje da pacijent ima određene strahove, bez fokusiranja na to zašto su strahovi prisutni. Ova terapija ponekad djeluje brže od REBT-a, iako neki psiholozi ne vjeruju da ide dovoljno daleko u pokušaju izliječenja pacijenta. Zapravo, CBT ne znači nužno liječenje straha, već samo prilagođavanje obrasca ponašanja koji pacijentu omogućuje da se nosi s panikom. Općenito, CBT uključuje ograničenu izloženost situacijama koje uzrokuju paniku i postupno eskalira izloženost sve dok pacijent ne može doživjeti situacije bez panike.
Ponekad pacijenti mogu trebati lijekove dok su uključeni u terapiju paničnog poremećaja. U nekim slučajevima, lijekovi mogu postati stalni dio njihovog liječenja. Lijekovi se obično smatraju posljednjim sredstvom i obično se daju samo kada je panika toliko jaka da je postala opasno iscrpljujuća.