Voda je po svojoj prirodi uvijek čista, budući da je veza između atoma vodika i kisika izuzetno jaka. Problem je u tome što gotovo sva svjetska vodoopskrba mora dijeliti prostor s organskim materijalima, kemikalijama, mineralima i zagađivačima koje je stvorio čovjek. Rezultat je često nepitka otopina, koja može sadržavati smrtonosne bakterije, viruse i druge uzročnike bolesti. Srećom, čovječanstvo je razvilo brojne metode pročišćavanja vode koje našu opskrbu vodom čine mnogo sigurnijom za potrošnju. Ne djeluju sve ove metode u velikim razmjerima, ali sve one čine neobrađenu vodu pitkom za ljude.
Možda najosnovniji oblik obrade vode zove se taloženje. Nepročišćena voda prikupljena iz prirodnog izvora može se ostaviti neometanom u posudi, dopuštajući krutim tvarima da se talože iz otopine i padnu na dno. Nakon što protekne dovoljno vremena, najviša razina vode može se izvući za potrošnju.
Međutim, ova metoda ima nekoliko velikih nedostataka. Proces taloženja može potrajati nekoliko dana ili tjedana da bi bio učinkovit, a ne postoji zaštita od bakterija ili drugih organskih materijala koji se možda neće taložiti. Ako je izvor vode relativno čist, kao što je planinski potok na udaljenom području, metoda taloženja može biti prikladna.
Temeljitiji i brži oblik obrade vode je metoda kuhanja. Vodu prvo treba filtrirati kroz krpu kako bi se uklonila veća onečišćenja, a zatim staviti u čistu metalnu posudu. Gotovo svaka bakterija ili drugi opasni životni oblik neće preživjeti proces vrenja, iako stručnjaci predlažu održavanje kuhanja nekoliko minuta kako bi se osigurao uspjeh.
Nakon što se voda ohladi, trebala bi biti sigurnija za piće. Jedan nedostatak metode obrade kipuće vode je mogućnost da anorganske krutine još uvijek mogu ostati. Prokuhavanje velikih količina vode također može biti dugotrajno.
Jedan oblik obrade vode koji djeluje u velikim razmjerima je kemijska dezinfekcija. Upitna voda može se učiniti pitkom, ako ne i posebno aromatiziranom, dodatkom tableta na bazi joda ili klora. Kemijski agensi uništavaju mnoge bakterije i druge organske onečišćenja koja se nalaze u prirodnim zalihama vode. Pilule koje nose planinari i kamperi obično sadrže neki oblik joda, iako neki ljudi s alergijama na jod mogu koristiti tablete na bazi klora. Kemijska obrada vode također je poželjna metoda operatera bazena, budući da klor ubija brojne onečišćenja koja se unose fekalnim tvarima.
Za vlasnike kuća zabrinutih za svoje javne vodoopskrbe, drugi oblik pročišćavanja vode postaje sve popularniji. Filtriranje kroz filtere s aktivnim ugljenom ili papirom je jeftina metoda koja se koristi u mnogim privatnim kućama. Voda iz slavine teče kroz mali filter na kraju slavine ili kroz složeniji sustav u podrumu ili kuhinji.
Princip koji stoji iza metode filtracije je da su teški metali, organski zagađivači i mnoge bakterije jednostavno preveliki da prođu kroz mrežu filtera. Molekule vode koje prolaze puno su čišće, dajući proizvod boljeg okusa. Međutim, filtri se moraju redovito mijenjati kako bi bili učinkoviti. Bakterije mogu rasti na filterima začepljenim organskim materijalom.
Za one koji možda žele još diskriminatorniju metodu, postoji reverzna osmoza. Mnoge tvrtke za obradu vode i proizvođači flaširane vode koriste reverznu osmozu zajedno s drugim metodama kao što su filtracija ili ozoniranje. Reverzna osmoza zahtijeva korištenje polupropusnog materijala s iznimno malim otvorima. Nepročišćena voda probija se kroz ovu membranu, što sprječava prolazak čak i najmanjih oblika bakterija i kemijskih zagađivača. Same molekule vode zapravo se mijenjaju kako bi prošle kroz membranu. Rezultirajuća opskrba vodom je ‘vlažnija’, jer pojedinačne molekule vode imaju manje strana i tijelo ih lakše apsorbira.
Drugi oblici obrade vode mogu uključivati ozoniranje, ionizaciju i izlaganje ultraljubičastom svjetlu. Tretman ultraljubičastim svjetlom uništit će DNK svih štetnih bakterija prisutnih u vodi, ali trošak instaliranja i rada takvog sustava tretmana u kući može biti previsoki.