Postoje mnoge vrste virtualne stvarnosti, od onih koje se uopće ne smatraju virtualnom stvarnošću do onih koje jesu otvoreno. Najpoznatiji sustav virtualne stvarnosti je impresivna virtualna stvarnost, u kojoj korisnici stavljaju rukavice i slušalice za interakciju s računalno generiranom “stvarnošću”. Proširena virtualna stvarnost prekriva fizičku stvarnost i ističe određene objekte ili područja. Zrcalna virtualna stvarnost se vidi u trećem licu, iako korisnik još uvijek kontrolira virtualni model. Od svih vrsta virtualne stvarnosti, mnogi korisnici ne prepoznaju virtualnu stvarnost kroz prozor ili desktop kao pravu virtualnu stvarnost, jer nije tako impresivna kao ostali.
Mnogi znanstvenofantastični filmovi i znanstveni eksponati koriste impresivnu virtualnu stvarnost, što ovu vrstu virtualne stvarnosti čini jednom od najpriznatijih. Uz impresivnu virtualnu stvarnost, korisnik se stavlja u svijet korištenjem slušalica koje projiciraju računalno generiran svijet. Rukavice se također koriste za simulaciju pokreta ruku u virtualnoj stvarnosti, omogućujući korisniku interakciju s virtualnim svijetom i njegovim objektima. Neki impresivni sustavi također simuliraju zvuk i taktilnu percepciju kako bi virtualni svijet učinili realističnijim.
Uz proširenu virtualnu stvarnost, svijet nije generiran računalno, iako se često koriste slušalice. Ovo je jedna od vrsta virtualne stvarnosti koja se najčešće koristi u obuci za posao, jer slušalice prekrivaju boje i grafiku stvarnom svijetu. Objekti od važnosti su istaknuti, tako da korisnik točno zna što treba koristiti. Na primjer, ako pilot zrakoplova u obuci koristi proširenu stvarnost, tada će kontrole koje su važne za polijetanje ili održavanje visine leta biti istaknute, pomažući pilotu da zna koju kontrolu točno koristiti.
Zrcalna virtualna stvarnost često se koristi s igrama, iako se može koristiti i za znanstveno eksperimentiranje. Za razliku od mnogih drugih vrsta virtualne stvarnosti, koje koriste pogled iz prvog lica, zrcalni svijet se promatra iz perspektive trećeg lica. Korisnik vidi model, a korisnikovi tjelesni pokreti kontroliraju model; kamera se često koristi i za postavljanje lica korisnika na model. Kao i s impresivnom virtualnom stvarnošću, korisnici često mogu komunicirati s virtualnim objektima.
Virtualna stvarnost kroz prozor često se uopće ne prepoznaje kao virtualna stvarnost, jer za interakciju s ovom vrstom virtualnog svijeta nisu potrebne kamere ili posebni hardverski uređaji. Umjesto toga, korisnik gleda u ekran računala i prolazi kroz računalno generiran svijet. Osim što se koristi u video igrama, arhitekti ga koriste za šetnju kroz virtualnu zgradu kako bi osigurali da plan zadovoljava standarde korisnika.