Zabluda je logička pogreška koja poništava argument za koji se koristi. Sve vrste zabluda pokušavaju potvrditi istinitost iskaza na temelju nelogične pretpostavke. Najčešći tipovi zabluda uključuju, ali nisu ograničeni na, pozivanje na autoritet, argument iz neznanja, zabludu sastava, a korelacija implicira zabludu o uzročnosti. Iako postoje i druge vrste zabluda, te druge vrste uglavnom proizlaze iz ovih ili nisu tako jasno povezane s formalnim logičkim i retoričkim argumentima.
Apel na autoritet jedna je od najčešćih vrsta zabluda. U osnovi uključuje argument koji se temelji na pretpostavci da ako osoba na vlasti vjeruje u ideju, ona mora biti istinita samo na temelju autoriteta te osobe. Na primjer, ako stručnjak za optičku fiziku tvrdi da nebo nije plavo nego zeleno, a on samo koristi svoj autoritet optičkog fizičara da dokaže točku, on se poziva na autoritet. Očito, nisu svi pozivi na autoritet lažni, ali zabluda tvrdi da stvarni razlog za tvrdnju istinitosti tvrdnje proizlazi iz autoriteta osobe koja je izražava, bez obzira na stvarnu istinitost stvari.
Na sličan način, argument iz neznanja zbunjuje vezu između istinitosti argumenta i njegove temeljne prirode. Argument iz neznanja kaže da se tvrdnja ne može dokazati lažnom, stoga mora biti istinita. Argument iz neznanja najčešće se koristi za tvrdnje o negativnim ishodima, poput “Vanzemaljci ne postoje”. Budući da je nemoguće dokazati da nešto ne postoji, argument iz neznanja inzistirao bi da vanzemaljci postoje, navodeći jedini dokaz da se tvrdnja ne može dokazati lažnom. Tvrdnja da vanzemaljci ne postoje možda je istinita, ali činjenica da se ne može dokazati nije dokaz da je lažna.
Zabluda sastava uzima jedan činjenično istinit element koji implicira da je cijeli argument istinit po povezanosti. Na sličan način, korelacija implicira da uzročna zabluda koristi vezu između dva istinita elementa u argumentu kako bi se sugeriralo da jedan element izravno uzrokuje drugi. Na primjer, argument koji potvrđuje vezu između dobrih ocjena i dobrog ponašanja je uzročno-posljedičan, a dobre ocjene stvaraju dobro ponašanje. Podaci pokazuju vezu između ta dva elementa, ali zabluda proizlazi iz mogućnosti da dobro ponašanje može jednako uzrokovati dobre ocjene.