Zakon o minimalnoj plaći može se donijeti prema saveznom zakonu. U Sjedinjenim Državama i Kanadi, određene države, pokrajine i teritorije također mogu odrediti najniži iznos koji zaposlenik može biti plaćen za svoj rad. Europske zemlje postavljaju iznose minimalne plaće na nacionalnoj razini za odrasle zaposlene s punim radnim vremenom.
Zakoni o radu za radnike određuju mnogo više od minimalnog iznosa koji će radna snaga u određenoj jurisdikciji biti plaćena. Zakonodavstvo o minimalnoj plaći može odrediti različite stope plaća za ljude koji rade u djelatnostima u kojima napojnice čine redoviti dio njihove zarade. Osoba koja radi na ovim vrstama uslužnih poslova primala bi nižu plaću po satu od standardne minimalne plaće uz shvaćanje da će se razlika nadoknaditi u napojnicama. Statuti o minimalnim plaćama također mogu odrediti maksimalan broj sati koje zaposlenik može raditi prije nego što mu se isplati prekovremeni rad.
Zakon o pravednim radnim standardima je savezni zakon o minimalnoj plaći koji se primjenjuje na zaposlenike u Sjedinjenim Državama. Uz određivanje minimalne plaće za radnike u cijeloj zemlji, ovaj zakon također zahtijeva od poslodavaca da istaknu plakat koji objašnjava prava zaposlenika prema zakonima na radnom mjestu. Odredbe zakona također zahtijevaju od poslodavaca da vode evidenciju o odrađenim satima zaposlenika i iznosu koji je svaka osoba plaćena.
Većina država u SAD-u također ima svoje zakone o minimalnoj plaći. U slučajevima kada su stope minimalne plaće u državi niže od iznosa propisanog zakonom na saveznoj razini, radnici imaju pravo na naknadu u iznosu federalne minimalne plaće. Ako je državna minimalna plaća viša od one utvrđene saveznim zakonom, primjenjuje se razina koju odredi država.
U Kanadi su sve pokrajine i teritorije odgovorne za donošenje vlastitog zakona o minimalnoj plaći. Ovaj iznos varira, ovisno o jurisdikciji. Zaposlenici savezne vlade podliježu zakonima o minimalnoj plaći u pokrajini u kojoj rade.
Zakonodavstvo o minimalnoj plaći u Europi utvrđuje svaka zemlja. Visina plaće za punoljetne radnike utvrđuje se samostalno, a odnosi se na radnike od 23 godine i starije. U nekim europskim zemljama, minimalna stopa plaće temelji se na standardnom broju radnih sati tjedno. U drugim zemljama minimalne plaće utvrđuju se odredbama kolektivnog ugovora koji je na snazi na nacionalnoj razini.