Zakonodavstvo o sigurnosti uključuje mnoge različite vrste zakona koji se odnose na sigurnost, uključujući sigurnost na radu i radnom mjestu, sigurnost hrane i sigurnost u prometu. Priroda i opseg ove vrste zakonodavstva dramatično se razlikuju od zemlje do zemlje. Kao rezultat toga, sigurnosno zakonodavstvo može zabraniti ili regulirati određenu aktivnost ili praksu u jednoj zemlji, ali druga zemlja može dopustiti da ta praksa bude potpuno neregulirana bilo kojim zakonodavstvom.
Zakoni i propisi o zdravlju i sigurnosti na radu često se stvaraju kao odgovor na nesreće na radnom mjestu ili događaje koji rezultiraju ozljedama ili smrću. Neke zemlje strože reguliraju određene industrije za zdravlje i sigurnost od drugih zemalja. Mnoge su zemlje, međutim, usvojile međunarodne standarde za zdravlje i sigurnost na radu, barem u nekom obliku. Međunarodna organizacija rada i Svjetska zdravstvena organizacija radile su zajedno tijekom posljednjih šezdeset godina kako bi razvile zajedničke definicije zdravstvenih i sigurnosnih standarda, od kojih svi imaju zajednički cilj zaštititi radnike od opasnosti na radnom mjestu u najvećoj mogućoj mjeri.
Primarni zakon o sigurnosti hrane u Sjedinjenim Državama je Federalni zakon o hrani, lijekovima i kozmetici, izmijenjen i dopunjen Zakonom o modernizaciji sigurnosti hrane. Ovaj zakon regulira većinu aspekata američke sigurnosti hrane i lijekova. Američka uprava za hranu i lijekove savezna je agencija zadužena za izdavanje propisa u vezi sa sigurnošću hrane i općenito provođenje zakona o sigurnosti hrane i lijekova. Na međunarodnoj razini, Međunarodna organizacija za standardizaciju razvila je skup međunarodnih standarda za sve organizacije koje spadaju u bilo koji dio prehrambenog lanca, što je definirano ISO 22000: 2005 Sustav upravljanja sigurnošću hrane. Mnoge su zemlje usvojile sve ili dio standarda ISO 22000 u svrhu sigurnosti hrane.
Za razliku od propisa o opasnostima na radu i sigurnosti hrane, zakonodavstvo o sigurnosti prometa uvelike se razlikuje među državama i zemljama. U Sjedinjenim Državama svaka je država odgovorna za svoje zakonodavstvo o sigurnosti prometa. Na primjer, ograničenje maksimalne brzine u jednoj državi može se prilično razlikovati od one u drugoj državi. Nacionalne organizacije, kao što su Nacionalna konferencija državnih zakonodavnih tijela i Nacionalna uprava za sigurnost u prometu na autocestama, također rade zajedno na proučavanju i preporuci zakona o sigurnosti u prometu koje bi države trebale usvojiti. Dodatno, Nacionalna uprava za sigurnost prometa na autocestama, pod ovlastima Nacionalnog zakona o sigurnosti prometa i motornih vozila, ima ovlast postavljati i nadzirati određene standarde za motorna vozila i sigurnost prometa.