Javni sektor i privatni sektor termini su koji se koriste za opisivanje dvije glavne vrste poslovnih industrija unutar gospodarstva. Iako mogu pružati slične usluge na nekim razinama, te se dvije razlikuju jedna od druge po raznim čimbenicima, uključujući vlasništvo i cilj. Najveća razlika između njih je u tome što je javni sektor u vlasništvu i pod upravom države, dok privatnim sektorom dominiraju privatni poslovni subjekti.
Jedan od najlakših načina za razlikovanje organizacije javnog sektora i organizacije privatnog sektora je pogledati tko je glavni. U organizaciji javnog sektora zaposlenici, nadzornici i menadžeri rade za vladu. Tvrtka ili organizacija nije u vlasništvu korporacije ili privatnog vlasnika, već vlade regije. Organizacijama privatnog sektora, s druge strane, upravljaju privatni građani i mogu odgovarati upravnom odboru, vlasničkom partnerstvu ili jednom vlasniku. Zaposleni na poslovima u privatnom sektoru zapošljavaju se u organizaciji.
Osim razlike u vlasništvu, dvije vrste organizacija često se dijele po svojim ciljevima. Grupe javnog sektora dužne su služiti javnosti i obično nisu u izravnom natjecanju s drugim skupinama kako bi zadovoljile istu potražnju. Nisu orijentirani na profit i teže pružanju usluga, a ne robe. Privatne tvrtke, nasuprot tome, obično teže dobiti i pokušavaju nadmašiti konkurentska poduzeća kako bi zadovoljile iste zahtjeve. Iako privatne tvrtke mogu imati neke humanitarne ciljeve, njihov krajnji rezultat je obično profitabilnost poslovanja, a ne nužno služenje javnosti.
Postoji mnogo različitih vrsta privatnih poduzeća koja se mogu smatrati dijelom privatnog sektora. Korporacije, maloprodajne trgovine, restorani i benzinske postaje uobičajeni su tipovi privatnih poduzeća. Neprofitne organizacije, kao što su dobrotvorne zaklade ili privatne škole, također se obično smatraju dijelom privatnog sektora osim ako su stvorene i održavane državnim sredstvima.
Organizacije javnog sektora imaju tendenciju da se usredotoče na pružanje socijalnih usluga javnosti u skladu sa zakonom ili izvršnim nalogom. Vrste organizacija javnog sektora uključuju javne škole, javno zdravstveno osiguranje, policiju i vatrogasne službe. Sustavi javnog prijevoza, održavanje cesta i vojni poslovi također su obično pod okriljem javnog sektora.
Ponekad se usluge javnog i privatnog sektora presijecaju, nudeći građanima izbor između oslanjanja na javne organizacije ili plaćanja premije za fleksibilnije privatne usluge. U sigurnosnoj industriji, na primjer, neki ljudi mogu odlučiti unajmiti privatne zaštitarske agente da čuvaju banku, trgovinu ili rezidenciju. U ovom slučaju korištenje javnih resursa poput policije moglo bi biti nepraktično, jer je javna policija odgovorna cijeloj javnosti i ne može sve svoje napore usmjeriti prema potrebama jednog građanina.
Različite nacije stavljaju različit naglasak na uloge javnog i privatnog sektora. Dok neke zemlje imaju veliki javni sektor koji pruža široku paletu usluga, građani često plaćaju te usluge u obliku visokih poreznih stopa. Oni s velikim privatnim sektorom, s druge strane, mogu dati više mogućnosti izbora između pružatelja usluga, ali mogu biti podložni hirovima financijskog tržišta i biti teže građanima s niskim prihodima.