Kako internet postaje sve više isprepleten sa svakim aspektom ljudskog života, mnoge vlade i pojedinci počeli su gledati na univerzalnu širokopojasnu povezanost kao na nužnost. Međutim, mnoga područja u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju nemaju pristupačan širokopojasni pristup internetu. Jedna od glavnih poteškoća u raspravi o dostupnosti širokopojasnog pristupa je nepostojanje univerzalne definicije “širokopojasnog pristupa”. Osim toga, na dostupnost širokopojasnog pristupa utječu brojni čimbenici, uključujući gustoću naseljenosti, zemljopis, komunikacijsku infrastrukturu, tržišne uvjete i vladine propise.
Ne postoji široko prihvaćena definicija za ono što čini širokopojasnu vezu. Brzine od samo 768 kilobita u sekundi (kbps) oglašavaju se kao “velike brzine”, ali Američka Federalna komisija za komunikacije, na primjer, smatra da je minimalna brzina za širokopojasnu vezu 2 megabita u sekundi (mbps). U drugim zemljama brzine se jako razlikuju, a ono što se u jednoj zemlji smatra širokopojasnom internetskom vezom može biti presporo za drugu.
Gustoća naseljenosti glavni je čimbenik koji doprinosi dostupnosti širokopojasnog pristupa. U urbanim sredinama trošak ugradnje nove opreme može se brzo vratiti zbog većeg broja potencijalnih kupaca. Neke širokopojasne tehnologije također su bolje prilagođene urbanim sredinama nego ruralnim područjima. Na primjer, usluge najbrže digitalne pretplatničke linije (DSL) često su dostupne samo korisnicima unutar 10,000 stopa (3,048 metara) ili manje od središnjeg ureda telefonske tvrtke.
Nažalost, tehnologiju koja bi mogla donijeti brzi internet u ruralnim područjima također može ometati geografija. Satelitska usluga zahtijeva jasan pogled u nebo, što može biti problem za korisnike u dolinama ili ljude koji žive u blizini velikih stabala ili drugih prepreka. Bežične tehnologije također su ograničene, a interoperabilnost u svijetu za mikrovalni pristup (WiMAX) zahtijeva jasnu vidljivost za najbolje veze i WiFi; to je u većini situacija ograničeno na samo nekoliko stotina stopa (oko 150 metara).
Dostupnost širokopojasnog pristupa također je donekle određena postojećom telekomunikacijskom infrastrukturom. Noviji optički kabeli za internetske usluge često se postavljaju uz stariju komunikacijsku infrastrukturu. Telekomunikacijske tvrtke već su osigurale prednost za ovu stariju infrastrukturu, što olakšava postavljanje novih kabela. Za neke tehnologije starija infrastruktura može biti nekompatibilna sa širokopojasnim pristupom ili preskupa za nadogradnju.
Državna politika može imati ogroman utjecaj na dostupnost širokopojasnog pristupa. Japan, na primjer, nudi porezne olakšice za tvrtke koje pružaju usluge vrlo brzih optičkih vlakana. Finska je proglasila pristup širokopojasnoj mreži zakonskim pravom i obećava da će donijeti 100-megabitnu vezu svakom svom građaninu do 2015. Sjedinjene Države su također poduzele mjere za pružanje širokopojasne usluge za oko sedam milijuna Amerikanaca kojima je nedostajala kao iz 2010. Američki zakon o oporavku i ponovnom ulaganju iz 2009. uključio je 7.2 milijarde američkih dolara (USD) u bespovratna sredstva za povećanje dostupnosti širokopojasnog pristupa u ruralnim područjima.