Dok su biljku lisičarku, također poznatu kao digitalis, stoljećima koristili europski travari za liječenje srčanih oboljenja, tek 1785. godine prvi put se spominje u medicinskoj literaturi na engleskom jeziku. Ugrađivanje ove biljke u medicinski materijal smatralo se početkom upotrebe medikamentoznih terapija u konvencionalnoj zapadnoj medicini. Stoljećima kasnije, srčani glikozid digoksin, ili digitoksin, izoliran je i utvrđeno da je glavni terapijski sastojak te biljke i od tada je ostao najčešće korišten lijek za liječenje fibrilacije atrija kod kongestivnog zatajenja srca. Zbog velike varijacije u individualnom odgovoru na digoksin, važno je prilagoditi dozu digitalisa svakog pojedinog pacijenta kako bi se osiguralo da on ili ona dobivaju optimalnu terapijsku aktivnost i doživljavaju što manje nuspojava. Ostali čimbenici koji mogu zahtijevati prilagodbu doze digitalisa su pacijentova dob, težina, zdravlje bubrega, dijagnoza povezanih zdravstvenih stanja i režim liječenja.
Budući da se vjeruje da digoksin djeluje kroz inhibiciju enzima natrij-kalij ATP-aze i izravno djelovanje na vagusni živac, lijekovi koji povećavaju aktivnost simpatičkog živčanog sustava ili utječu na razinu iona u tijelu mogu stupiti u interakciju s ovim lijekom. Ako se ovi lijekovi ne mogu prekinuti i moraju se koristiti uz digitalis, vjerojatno će biti potrebna prilagodba doze i izravan liječnički nadzor. Lijekovi dronedaron i amiodaron mogu povećati razinu digoksina u krvi, zbog čega je potrebno smanjiti dozu digitalisa.
Bolesnici koji se podvrgavaju liječenju fibrilacije atrija idealno bi trebali primati dozu digitalisa pažljivo prilagođenu tako da održavaju tjelesne zalihe digoksina veće od 8 do 12 mcg po kilogramu tjelesne težine što se općenito preporučuje pacijentima s kongestivnim zatajenjem srca. Niske početne doze mogu se postupno povećavati pod liječničkim nadzorom kako bi se odredile razine lijeka u plazmi. Ključno je da se najmanja moguća klinički učinkovita doza digitalisa koristi za smanjenje učestalosti nuspojava ovisnih o dozi.
Vjeruje se da pedijatrijski bolesnici obrađuju digoksin drugačije od odraslih, zbog čega je potrebno koristiti nižu dozu digitalisa po kilogramu tjelesne težine nego što se općenito preporučuje. Slično, bolesnici s umjerenim do teškim smanjenjem funkcije bubrega možda neće moći eliminirati lijek tako brzo kao pacijenti sa zdravim bubrezima. Početna doza digitalisa za te bolesnike ne smije biti veća od 50% standardne doze. Svako povećanje doze treba provoditi samo pod strogim liječničkim nadzorom.