Kontrola najamnine je vrsta regulacijskog procesa koji postavlja maksimalnu cijenu na ono što najmodavci mogu naplatiti najmoprimcima kako bi iznajmili ili iznajmili nekretnine. Obično je cilj ove vrste propisa osigurati dostupnost stambenog prostora unutar jurisdikcije koja je pristupačna, na temelju prosječnog životnog standarda u tom području. Brojni su čimbenici koji mogu utjecati na kontrolu najamnine i njezinu učinkovitost, uključujući stanovništvo u jurisdikciji, gospodarski krajolik područja, prosječne plaće i plaće za ljude koji žive u gradu ili gradu, pa čak i potražnju za nekretninom za iznajmljivanje.
Jedan od ključnih čimbenika koji će utjecati na stope kontrole stanarine odnosi se na prosječne troškove života na tom području. Obično će zakonodavci i regulatorne agencije postaviti maksimalni iznos najma za kvalificirane nekretnine na razini za koju se smatra da je u dosegu demografske populacije koja će najvjerojatnije biti zainteresirana za te stanove i druge nekretnine za najam. To je učinjeno kako bi se osiguralo da si ljudi s ograničenim proračunima mogu priuštiti pristojno mjesto za život, bez neumjerenog iznosa njihovih prihoda koji će plaćati stanarinu svaki mjesec.
Demografija potrošača također će igrati ulogu u određivanju cijena za kontrolu najamnine. Općine s većim segmentima umirovljenika koji žive s fiksnim primanjima ili područjima u kojima većina mogućnosti zapošljavanja plaća nešto više od minimalne plaće često će nastojati postaviti kontrolu cijena na razinama koje su unutar ekonomskih mogućnosti tih segmenata stanovništva. Zakoni o kontroli najamnine temeljeni na demografskim podacima ne samo da mogu pomoći stanarima da pronađu i osiguraju pristupačan smještaj, već i pomoći stanodavcima da osiguraju stanare koji ostaju s njima niz godina.
Drugi važan čimbenik koji će utjecati na kontrolu najamnine je iznos koji su ljudi spremni platiti za nekretnine za najam. Cilj je učiniti nekretninu pristupačnom, a pritom vlasniku omogućiti da ostvari dovoljan prihod za ostvarivanje profita i osigurava adekvatno održavanje i održavanje nekretnine. Imajući to na umu, jurisdikcije će postaviti kontrole cijena na razine koje se smatraju pravičnima, budući da njihovo povećanje ne bi povećalo potražnju niti pomoglo stanarima da pronađu nešto što si mogu priuštiti.
Mnoge jurisdikcije nastoje provesti mjere kontrole najamnine koje su osmišljene da spriječe pojedince da iskoriste prednosti kontrole cijena i potkopaju cilj osiguravanja pristupačnog stanovanja. To znači da će neki gradovi i mjesta strukturirati propise o kontroli najamnine kako bi sveli na najmanju moguću mjeru davanje u podstanarstvo imovine pod nadzorom najamnine, što uključuje naplatu prevelikih iznosa zakupnine, dok će vlasniku samo plaćati mnogo niži iznos dopušten prema uvjetima prinčevih mjera kontrole. Jurisdikcije će također nastojati pratiti mjere kontrole cijena kako bi utvrdile promiču li zapravo poštene cijene na tržištu i olakšavaju ljudima dugoročno osiguravanje pristupačnog stambenog prostora.